COURAGE

povezivanje zbirki

Ovaj rukopis je nastao u vrijeme hrvatskoga proljeća, a izdan je u časopisu Kritika u njegovom lipanjskom broju 1971. godine. U njemu Rendić naširoko raspravlja o hrvatskom nacionalnom pitanju za vrijeme jugoslavenskoga socijalizma, s time da posebno ističe položaj hrvatskoga jezika i hrvatske državnosti u sklopu zajedničke države. U tom pogledu Rendić negativno ocjenjuje razvojnu logiku jugoslavenskoga socijalizma koji se, prema njezinim uvidima, bazirao na negaciji hrvatskoga nacionalnog identiteta i jezika. Glavna teza Smiljane Rendić jest da je u socijalističkoj Jugoslaviji provedena „radikalna kolonizacija hrvatskog jezika“ unošenjem brojnih riječi iz srpskoga jezika, te da je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. došla kao otpor takvim nastojanjima. Prema Rendić, osim jezične politike, politički neravnopravan položaj Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji ogleda se u tome što su sve republičke ustanove napisane u genitivu, „Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći samo: Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske.“ (Rendić, 1971: 14) Zbog toga teksta protiv nje je vođen sudski proces nakon čega je bila prisilno umirovljena.

Za prvu feminističko-lezbijsku kulturnu i zabavnu večer Ženskoga kluba „Lilit“, organiziranu  u travnju 1984. u Ljubljani, likovna umjetnica Jona Veronika Rev (pseudonim) izradila je najavni plakat. Događaj se smatra prvim javnim lezbijskim susretom u Jugoslaviji. Riječ je o unikatnom umjetničkom djelu koje je danas izloženo u prostorijama Lezbijske knjižnice i arhiva u Ljubljani. Slikarica Jona Veronika Rev surađivala je prvo s  lezbijskom grupom „Lilit“ koja je kasnije prerasla u „Sekciju LL“ Društva ŠKUC te je od 1984. izradila više plakata i grafika za njihove događaje, kao i  naslovnicu za posebni prilog časopisa Mladine posvećen lezbijstvu (Ljubimo ženske, Mladina, 30. 10. 1987., br. 37). Uz poziv i najavu diskusije o seksualnosti, plakat sadrži likovne elemente feminističke i lezbijske simbolike, urešene pritom srpom i čekićem, simbolima međunarodnoga radničkog i komunističkog pokreta. Uz kopiju plakata, dijelio se i letak (izgubljen) koji se referirao na raznovrsne lezbijske prakse rodnoga izražavanja kako bi se lezbijke mogle nedvosmisleno prepoznati, a da se opet izrijekom ne navede da je riječ o lezbijskom događaju. Takav poluprikriveni govor svjedoči o nužnosti skrivanja lezbijskoga identiteta u tadašnjem socijalnom homonegativnom okruženju. 

Kratko rješenje RSUP-a SRH o brisanju SKD „Prosvjeta“ iz Registra udruženja građana uz obrazloženje da od siječnja 1972. ne postoji nikakva aktivnost Društva te da ono „ne ostvaruje ciljeve zbog kojih je osnovano.“ Također se navodi kako protiv rješenja „nema mjesta žalbi,“ ali se može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom. Uz rješenje, sekretar SKD „Prosvjeta“ Svetozar Zec, napisao je Napomenu u kojoj navodi kako je SKD „Prosvjeti“ zabranjen rad u prosincu 1972. te da formalno rješenje o toj zabrani nije doneseno, ali je stav vodstava društveno-političkih organizacija SRH onemogućio bilo kakav javni rad tog društva.

Pagvaški pokret (Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima) je međunarodna organizacija znanstvenika i intelektualca koja se bori za otklanjanje opasnosti od oružanoga sukoba svjetskih razmjera. Nastao je kao međunarodna konferencija o znanosti i globalnim problemima i svojevremeno se afirmirao kao „značajan međunarodni čimbenik i kanal komuniciranja među znanstvenicima“ (Knapp, 1995: 71), raspravljajući prvenstveno o problemu postojanja nuklearnoga oružja i nuklearne opasnosti.

Poslije svake konferencije bili bi objavljeni radovi koji su na njoj prezentirani, ali to nije bio slučaj s prvom konferencijom održanom 1957. Tek je 1982., prigodom 25. obljetnice, objavljen zbornik sa svim radovima i gotovo svim materijalima koji su tada razmatrani i prezentirani. Na prvoj konferenciji sudjelovalo je 22 sudionika (od čega je bilo šesnaest fizičara, dva kemičara, jedan biolog, dva liječnika i jedan pravnik), iz deset zemalja (sedam iz SAD-a, tri iz SSSR-a, tri iz Japana, po dvojica iz Ujedinjenoga Kraljevstva i Kanade, po jedan iz Australije, Austrije, Kine, Francuske i Poljske). (Rotblat, 1982: 11)

Prva konferencija završila je zajedničkim upozorenjem znanstvenika iz svih pet zemalja koje su imale ili razvijale nuklearno oružje da bi nuklearni rat značio „svjetsku katastrofu u kojoj bi stotine milijuna bile ubijene trenutačno, i daljnje stotine milijuna umrle bi u mukama nakon smrtonosnog ozračenja.“ (Knapp, 2013: 88-89) Hrvatski znanstvenik Ivan Supek prvi se iz Jugoslavije povezao s Pagvaškim pokretom i promovirao njegove glavne ideje što tadašnjoj vlasti u Jugoslaviji, zbog nekih planova o mogućnostima razvijanju nuklearnoga programa, nije uvijek odgovaralo. Supekovim zalaganjem jugoslavenska je javnost bila obavještavana o tom pokretu i njihovim aktivnostima.

The 3^rd issue of “Rewolta” from December 1989 is distinguished by an attractive cover with the portrait of Piotr Kropotkin. Inside one can find texts about e.g. anarchism in USSR, Black Cross activities, having sex in prison, critiques of parliamentary democracy and a biography of Edward Abramowski. Broad thematic scope, brilliance and brave style of “Rewolta’s” authors made this magazine one of the most interesting anarchistic publications of the time of transformation.