COURAGE

povezivanje zbirki

Hrvatski znanstvenici dali su važan doprinos radu Pagvaškoga pokreta djelovanjem i raspravama o pagvaškim temama okupljajući se prvenstveno oko Instituta (kasnije Zavoda) za filozofiju znanosti i mir JAZU (HAZU). Skupina hrvatskih intelektualaca iz toga Instituta predvođena Ivanom Supekom godine 1966. pokrenula je časopis Encyclopaedia moderna: časopis za sintezu znanosti, umjetnosti i društvene prakse. Izdavač časopisa bio je navedeni Institut. Časopis je izlazio na svim jugoslavenskim jezicima i varijantama, ali je bilo tekstova i na engleskome jeziku. Pored središnje redakcije u Zagrebu, imao je redakcije i u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Skoplju i Titogradu. Jugoslavensko izdanje je izlazilo četiri puta godišnje, s time da je povremeno gubio dinamiku izlaženja. Glavni i odgovorni urednik od početka je bio Ivan Supek (iznimno 1975. odgovorni je urednik bio Eugen Pusić). Od sredine 1980-ih Supeku su kao glavnom uredniku pomagali Nikola Zovko kao odgovorni urednik te Bojan Marotti kao tajnik. (Intervju s Bojanom Marottijem)

Kao multidisciplinarni i sintetski časopis promicao je univerzalizam i humanističku orijentaciju znanosti i umjetnosti te potpuno razoružanje i stvaranje svjetskoga mira. Na naslovnici prvoga broja na kojoj je i započela Riječ redakcije stoji: „Da bi se svijet doveo na takvu razinu, s koje bi se u cjelini znanja, umjetnosti i društvene prakse otvorili beskrajni vidici humanog i slobodnog života, neophodna je ljudska akcija, angažman svakog pojedinca. (… ) nalazeći se između vojnih, ekonomskih i ideoloških blokova, a na čistu s time da u eventualnu sukobu (str. 1) ne može biti ničije pobjede, nego samo opća katastrofa, od početka smo svoje pouzdanje položili u imperativ univerzalnosti. Iako je svijet tako kobno razjedinjen, u svakom njegovom kutku tinja mirotvorna, humana i progresivna misao.“ (str. 3)

Ciljevi časopisa bili su gotovo istovjetni ciljevima Pagvaškoga pokreta, a Supek je inzistirao da svaki broj mora imati nešto o Pagvaškom pokretu. Rubrika Pagwash ili Peace studies ili neka sličnoga naziva, objavljivana je gotovo u svakom broju. U njoj bi se obično prenosile informacije, dokumenti, deklaracije, izvještaji s Pagvaških konferencija i drugih sastanaka. Svi prilozi u rubrici su bili na engleskome jeziku, nastojeći da časopis time uđe i u međunarodne znanstvene tokove.

Encyclopaedia moderna šezdesetih je bila vrlo čitana jer su u njoj objavljivali brojni istaknuti intelektualci. U njoj je njegovana akademska sloboda mišljenja i izbora tema kao što je to bilo i u Pagvaškom pokretu. Pored toga, časopis je bio otvoren i za teme na koje komunistička vlast nije gledala blagonaklono, kao što je bio slučaj s religijskim temama. (Kolarić, 1973) Takva intelektualna neovisnost nije odgovarala ideolozima tadašnje komunističke vlasti pa su organizacijama Pagvaškoga pokreta u Jugoslaviji smanjivana financijska sredstva, a 1976. Encyclopaedia moderna je zbog ukidanja financiranja od strane vlasti bila prisiljena na gašenje. (Knapp, 2013: 99) Osamdesetih godina 20. stoljeća i egzistencija samog Pagvaškoga pokreta u Jugoslaviji došla je u pitanje, ponajviše zbog toga što je tada na udaru režima bio Ivan Supek. Ipak, pokret je i to preživio.

Časopis je ponovno pokrenut 1991., s Nikolom Zovkom kao glavnim urednikom, ali se programski orijentirao više prema Srednjoj Europi. Izlazio je do 1998., a Marotti smatra da se časopis tada „prirodno ugasio“ jer teme časopisa više nisu bile tako aktualne kao u vrijeme Hladnoga rata. (Intervju s Bojanom Marottijem)

Povodom primitka najvećeg francuskog odličja Legije časti (1989.),  hrvatski sociolog Rudi Supek (1913. – 1993.) dao je intervju Radio Zagrebu u kojem je govorio o svojem životu, a između ostalog i o svojem kulturno-opozicijskom djelovanju. Legiju časti dobio je zbog svojeg djelovanja kao jedan od organizatora otpora u nacističkom logoru Buchenwald, za svoj doprinos razvoju sociologije kao znanosti i kulturni rad s Francuskom. U intervjuu govori kako je pet godina ranije (1984.) dobio, po njegovu mišljenju, još i važnije odlikovanje za znanstveni rad o čemu se u Jugoslaviji tada nije smjelo govoriti. Izjavio je da se na njega prije nije blagonaklono gledalo jer je stajao na stanovištu da bez demokracije nema socijalizma. Navodi kako je bio članom KP-a od sredine tridesetih godina 20. stoljeća do 1948., prvo jugoslavenske, a potom francuske (od 1939.), ali da se kasnije više nije htio vraćati u članstvo jer da s partijama staljinističkog i kominternovskog tipa, kakvim je smatrao i Savez komunista Jugoslavije, nije htio raditi. Na pitanje novinarke kako tumači da danas (1989.) o tome može govoriti, Supek je rekao da se u Jugoslaviji upravo (1989.) razvija proces demokratizacije.
Navodi da se iz Francuske u Jugoslaviju vratio iz patriotskih razloga, iako je imao puno bolje uvjete da svoju znanstvenu karijeru nastavi vani, u Francuskoj, SAD-u ili Kanadi.
Otvoreno progovara i o problemu socijalističkih poredaka u kojima postoji negativna selekcija kadrova navodeći da monopol jedne partije pogoduje tome da karijeristi i mediokriteti mogu napredovati, a da kvalitetni kadrovi ostaju po strani. Prema Supeku, za napredak društva, pogotovo u gospodarstvu, potreban je slobodni demokratski politički sistem.
Govorio je i o svojem angažmanu u ekološkom pokretu i svojoj knjizi čije je treće izdanje upravo bilo objavljeno. Izjavio je da je kriza socijalizma kriza koja je posljedica toga da je socijalizam ostao na konceptu industrijskoga društva. Smatrao je da je nužno, na globalnoj razini, ući u jedno postindustrijsko društvo koje se neće bazirati na eksploataciji prirode i samog čovjeka, u jedan novi tip socijalizma.

Rudi Supek (1913. – 1993.), hrvatski filozof, sociolog i psiholog, pored svojeg kulturnoopozicijskog djelovanja kao inicijator i suosnivač Korčulanske ljetne škole te urednik časopisa Pogledi (1952. – 1954.) i časopisa Praxis (1964. – 1975.), poznat je i po svojem ekološkom angažmanu. O tomu svjedoči i njegova knjiga Ova jedina zemlja: idemo li u katastrofu ili Treću revoluciju? (Zagreb: Naprijed, 1973.). Njome je Supek, među prvima u Jugoslaviji, potaknuo pažnju šire javnosti na sve izraženije ekološke probleme suvremene civilizacije. Tom se knjigom odmaknuo od tadašnjeg marksističkog mainstreama u Jugoslaviji, čak i od većine filozofa ljevice kod kojih je prevladavao stav kako je ekološka problematika zapravo buržoaska podvala kojom se otupljuje revolucionarna oštrica radničke klase. Tu je djelovao i kao svojevrsna opozicija samoj struci, odnosno mainstream filozofiji. Knjigom je kritički promišljao o odnosu država i društvenih sustava prema pitanju ekologije, a kritika se odnosila i na socijalističke sustave, posebno na dominaciju administrativnog državnog aparata (Cifrić 2016: 104). Knjiga je doživjela uspjeh pa su objavljena još dva dopunjena izdanja: 2. dopunjeno izdanje objavljeno je 1978., a 3. dopunjeno izdanje 1989.
U predgovoru trećeg izdanja knjige Rudi Supek pojašnjava kako je prvo izdanje njegove knjige dočekano s nepovjerenjem i skepsom, „i s lijevih i s desnih pozicija“. Prvi, većinom njegovi kolege filozofi i sociolozi ljevičarske provenijencije, govorili su mu da je „nasjeo američkoj propagandi“, a oni drugi su razočarano prigovarali da su kupili njegovu knjigu jer su smatrali „da ću u Ovoj jedinoj zemlji pisati o Hrvatskoj i njenom izrabljivanju, a ne o svim zemljama“ (Supek 1989a).

Svjedočenje Andreja Aplenca o zatočeništvu na Golom otoku održano pred mladom publikom 27. kolovoza 2014. u Ljubljani. Aplenc je u dvama navratima bio na Golom otoku. Prvi put odlazi na Goli otok 1949. i to na godinu dana, a drugi put 1952. na dvije godine. Razlog prvoga zatvaranja bila je njegova kritika nedostatka slobode govora u Jugoslaviji, a poglavito se zalagao za veću slobodu izražavanja mladih. Razlog drugoga zatvaranja je odbijanje suradnje s UDBOM koja ga je nastojala vrbovati kao svoga doušnika.

Događaj je organizirao Studijski centar za nacionalnu pomirbu, a zaveden je u njihovom Arhivu svjedočanstava (Arhiv pričevanj) kao jedno od svjedočanstava o poslijeratnoj krutosti komunističkoga sustava koje se prelamalo i na mladim ljudima, a rezultiralo je razočaranjem tim sustavom i Aplencovim odlaskom u emigraciju. Svjedočanstvo je javno dostupno uz prethodnu molbu za korištenje, ali do danas još nije korišteno.

"Spartakus" was a newspaper of the Federal Trade Union “Freedom” (Zawodowy Związek Federacyjny “Wolność”), founded in Tricity by Zbigniew Stybel – one of the key members of the anarchistic Alternative Society Movement. The Federal Trade Union “Freedom” was founded under state socialism and was the first anarchistic trade union after war. Initially its activity was limited to helping conscientious objectorsdoing civilian service instead of mandatory military training based on conscription. Stybel, who stayed out of the anarchistic centre, noticed that people who managed to get a replacement service, were usual made to do very hard and humiliating jobs. Based on this realization, he had an idea to establish a trade union as an organization which could help people in such situation. With time the activities of FTU “Freedom” were broadened to offering help in other work environments.

Unlike other anarchist magazines (like “A Capella”), the “Spartakus” did not have the typical qualities of alternative youth magazines. The editorial board was not eager to use counter-cultural visual extravaganza, and the thematic scope concerned mostly workers’ situation and broader socio-political issues. The magazine’s main goal was to sustain communication between the union and people needing its intervention. Such profile of a newspaper was exceptional in the third-circuit press at the turn of the 1980s and 1990s.