Milovan Đilas, visoko pozicionirani član jugoslavenske komunističke hijerarhije, objavio je tijekom 1953. godine niz članaka u režimskim dnevnim novinama Borba o potrebi demokratizacije i liberalizacije jugoslavenskoga društva što je rezultiralo njegovom osudom među partijskim tijelima i isključenjem iz Saveza komunista Jugoslavije. Sve one koji su zastupali slične teze kao i Đilas, jugoslavensko je komunističko vodstvo označilo pojmom „đilasovci“. (Radelić, 2010: 56)
U Hrvatskoj su Đilasovi istupi bili dobro prihvaćeni, ponajprije u redovima inteligencije. (Banac, 2011: 22) Slična zalaganja za demokratizaciju i liberalizaciju najviše su došla do izražaja u skupini oko uredništva tjednika Naprijed, službenoga glasila Saveza komunista Hrvatske (Berto Črnja, Milan Despot, Dušan Diminić, Tomo Đurinović, Ljubo Grubor, Stjepan Šeparović, Petar Šuran, Hrvoje Šarinić, Živko Vnuk, Ivan Žic). (Radelić, 2010: 53; Banac, 2011: 24; Najbar-Agičić, 2016: 126) Ta je skupina kritizirala Centralni komitet (CK) Saveza komunista Hrvatske (SKH) zbog postupaka oko izbora za Savezno vijeće Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) i Republičko vijeće Sabora Narodne Republike Hrvatske (NRH) u kojima su se pojavili i kandidati mimo onih koje je podržavala Partija. S obzirom na nezadovoljstvo CK SKH-a stavovima uredništva o pluralizmu i protiv krutoga demokratskog centralizma, Naprijed je 29. svibnja 1953. prestao biti glasilo SKH, te postaje tjednikom za društvena, politička i kulturna pitanja.
Na Desetom plenumu CK SKH održanom 23. siječnja 1954. naglašena je njegova poveznica s Đilasom. Tjednik je obustavljen s argumentacijom da nastupa s antisocijalističkih i antimarksističkih pozicija te đilasovštine. Zabrana je realizirana metodom pritiska na tiskarske radnike koji su ga odbili tiskati. (Radelić, 2010: 57-63; Najbar-Agičić, 2016: 129-133) Za članove uredništva lista Naprijed, prije toga istaknute članove Partije, to je značilo kraj bavljenja novinarstvom i prekid političkih karijera. (Najbar-Agičić, 2016: 134)
Tim slučajevima Služba državne sigurnosti za Hrvatsku pridavala je veliku pažnju. Odjel Službe za grad Zagreb u opširnoj je analizi iz sredine veljače 1954. dao pregled reakcija na Đilasov slučaj među javnim i kulturnim djelatnicima, posebno novinarima, na zagrebačkom sveučilištu te kod skupina koje su od ranije smatrane oporbenima režimu (npr. osobe pod kontrolom zbog Informbiroa, kler, pripadnici bivših građanskih stranaka). Ipak, posebno je izdvojeno uredništvo tjednika Naprijed na čelu s Dušanom Diminićem i većim brojem „njihovih istomišljenika u drugim zagrebačkim redakcijama (Vjesnik, Vjesnik u srijedu),“ koji su „dovedeni na anarhoidne-antisocijalističke i antimarksističke pozicije i prije pojave Đilasovih stavova koji im je svojim člancima samo dao poticaj da idu tim putem” (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH, oznaka 010.1/1-1). Opisuje se i njihov utjecaj, odnosno vezanost uz određene „lobije” u drugim dijelovima Hrvatske, posebno na području Istre (Pula, Buzet, Poreč, Pazin). Takav „lokalizam“ u to je vrijeme također bio ozbiljna politička etiketa. (Spehnjak i Cipek, 2007: 272)
U izvještaju o „neprijateljskoj djelatnosti grupe Đilasovaca u Zagrebu“ datiranom 14. siječnja 1957., navodi se kako je do tada „utvrđeno preko dvadeset članova SKJ, koji stoje pod direktnim utjecajem đilasovaca, a koji svojim stavom unose u svojoj sredini nepovjerenje i malodušje, demoraliziranost i besperspektivnost“ (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH, oznaka 010.1/1-4). U informaciji Službe 23. lipnja 1961., kao članovi skupine đilasovaca u Zagrebu navode se Marijan Stilinović, Dušan Diminić, Ivan Motika, Berto Črnja i Živko Vnuk, te se detaljno opisuje njihova povezanost s braćom Stevanom i Vladimirom Dedijerom (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH, oznaka 010.1/1-7). Vladimir je bio urednik Borbe u vrijeme objave Đilasovih članaka. Nakon uvjetne osude na godinu i pol dana povukao se iz političkoga života i 1955. otišao u emigraciju u SAD. Stevan je od 1950. do 1957. bio direktorom Instituta za nuklearna istraživanja u Beogradu i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Zbog javne kritike jugoslavenskoga nuklearnog programa izbačen je s Instituta Ruđer Bošković, a 1961. uspijeva otići u Švedsku.
U opisanim materijalima Službe državne sigurnosti za Hrvatsku kao glavna forma djelovanja skupine đilasovaca u Zagrebu navodi se negativna usmena propaganda, odnosno narušavanje ugleda Jugoslavije i njenoga vodstva kroz kritiziranje odnosa prema aktualnim političkim zbivanjima (npr. sovjetska intervencija u Mađarskoj 1956.) (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH, oznaka 010.1/1-5). Opisani su pokušaji za pokretanje časopisa u kojem bi „legalno iznosili svoje misli,” pokušaji tiskanja rukopisa Dušana Diminića u Engleskoj ili SAD-u, te dijeljenje kopija protestnoga pisma Vladimira Dedijera poslanoga 1956. godine Titu povodom uhićenja Milovana Đilasa i osude na trogodišnju strogu zatvorsku kaznu zbog „antijugoslavenske djelatnosti“. Navedeni su i planovi za populariziranje Đilasove knjige Nova klasa te umnožavanje i distribuiranje nekih njezinih dijelova. Tu je knjigu Đilas napisao u zatvoru iz kojega je prokrijumčarena u SAD gdje je prvi put tiskana 1957. na engleskom jeziku. Uvoz i distribuciju te knjige jugoslavenske su vlasti zabranile, a Đilas je osuđen na još sedam godina strogoga zatvora.
Dokumente kreirane ili prikupljene u okviru višegodišnjega praćenja skupine oko tjednika Naprijed u Zagrebu, Služba državne sigurnosti za Hrvatsku izvorno je oblikovala u posebnu tematsku jedinicu označenu brojčanom šifrom 010.1, nazvanu „Pristalice anarholiberalnih stremljenja – Đilasovci“. Pojmom „anarholiberalizam” režim je označavao neprihvatljiv politički svjetonazor i neprihvatljive metode djelovanja. Kao opasnost za komunistički društveni poredak šezdesetih se godina pripisivalo skupini profesora i studenata Sveučilišta u Beogradu, skupini okupljenoj oko časopisa Praxis u Zagrebu, pojedinim profesorima i studentima na drugim sveučilištima te sudionicima studentskoga pokreta. U službenim dokumentima toga vremena opisuje se kako društvena opasnost „anarholiberalista“ nije u njihovoj brojnosti, već u kompaktnosti, upornosti u opozicijskom djelovanju i stalnoj komunikaciji s grupama i pojedincima na zapadu. (Klasić, 2012: 245-246)
Sadržaj zbirke u potpunosti je relevantan za teme kulturne opozicije. Dobro ilustrira politička i ideološka kretanja u komunističkoj Jugoslaviji/Hrvatskoj u pedesetim godinama 20. stoljeća. Dokumentira i prirodu sustava vlasti koji se i dalje bazirao na potpunom monopolu vrha Saveza komunista Jugoslavije na procjenu što jest, a što nije dopustivo. (Najbar-Agičić, 2016: 136)
Zbirka je u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu pristigla 2015. godine na osnovu službenoga preuzimanja od Sigurnosno-obavještajne agencije RH. Svi dokumenti koji su izvorno bili označeni stupnjevima tajnosti, tada su deklasificirani. Prema važećim arhivskim propisima, dostupni su javnosti, u pravilu bez posebnih ograničenja.
