Državni arhiv u Osijeku (DAO) obavlja organiziranu zaštitu arhivskoga gradiva i nadzor nad arhivskim gradivom u nastajanju (na terenu) na području Osječko-baranjske županije. Sastoji se od osam odjela, ima čitaonicu s osam mjesta, malu predavaonicu s 30-ak mjesta, dok su ostalo spremišni prostori prepuni gradivom. U njegovim spremištima čuva se 1720 arhivskih fondova i zbirki u ukupnoj količini od 7300 d/m. Najstarije sačuvano arhivsko gradivo u Arhivu potječe od kraja 17. stoljeća. Gradivo nastalo do 1848. pisano je na latinskom koji je dotad bio službeni jezik, no postoji znatno gradivo i na njemačkom jeziku u pisanoj kurzivnoj gotici. Od 1848. gradivo je uglavnom na hrvatskom jeziku, manje na njemačkom, te vrlo malo na mađarskom i srpskom jeziku (na ćirilici).
Tradicija arhiviranja spisa na području Osijeka datira od kraja 17. stoljeća kad je u Gradskom statutu Osijeka iz 1698. u točki 15. donesena odredba da se „porezni i upravni spisi, gotov novac i gradski pečat moraju čuvati na sigurnom mjestu.“ Osijek je 1809. postao slobodni i kraljevski grad te je tada organizirao i svoj arhiv i arhivista/arhivara koji se brinuo za čuvanje i uporabu spisa koji su nastali radom Gradskoga poglavarstva. Nadležnost Arhiva u Osijeku tada je obuhvaćala tadašnji „veliki kotar Osijek“ tj. današnju Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku i Virovitičko-podravsku županiju.
Nakon Drugog svjetskog rata primijenjen je novi pristup u postupanju s arhivskim gradivom kao kulturnom baštinom, pa je 1947., odobrenjem Ministarstva prosvjete od 18. studenog u Osijeku osnovana Ispostava Državnog arhiva u Zagrebu (arhivsko spremište). Otad se može govoriti sustavnoj nadležnosti obavljanja organizirane zaštite i nadzora nad arhivskim gradivom. Godine 1956. odlučeno je da Arhiv postane samostalnom ustanovom pod nazivom Arhiv u Osijeku koji je bio nadležan za područje tadašnjih kotara Osijek, Vinkovci, Našice i Virovitica. Pri Arhivu je 1957. godine osnovan zaseban Partijski arhiv, koji je prikupljao, obrađivao i objavljivao povijesne izvore važne za povijest radničkog pokreta, Komunističku partiju i partizansku vlast za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Taj je Arhiv 1962. godine pripojen tadašnjemu Historijskom arhivu u Osijeku.
Obveznim Naputkom Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske 1993. regionalni arhivi, pa tako i osječki Arhiv, mijenjaju nazive u Povijesne arhive. Do nove promjene naziva dolazi stupanjem na snagu Zakona o arhivskom gradivu i arhivima (NN 105/1997), što je provedeno u travnju 1998. otkad Arhiv nosi svoj današnji naziv - Državni arhiv u Osijeku. Nadležnost Arhiva u Osijeku obuhvaćala je područje današnje Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske i Virovitičko-podravske županije, a od 1. svibnja 2009. teritorijalna nadležnost je ograničena na područje Osječko-baranjske županije.
Prvo sjedište Arhiva u Osijeku nalazilo se u današnjoj Tvrđi, u Kuhačevoj 27. Zbog sve veće potrebe za arhivskim spremištem, Općina Osijek je 1971. godine od vojske kupila i predala Arhivu nekadašnju vojarnu u današnjoj ulici Kamila Firingera 1 u koju se Arhiv preselio u razdoblju od 1972. do 1975. Zgrada ima 2000 kvadratnih metara prostora, od čega na spremište otpada 1500 kvadratnih metara, na radionicu 100 kvadratnih metara, a ostalo su službene i radne prostorije. Zgrada Arhiva teško je stradala u Domovinskom ratu 1991/1992., no potpuno je sanirana 1996. Ona je spomenik kulture prve kategorije u sastavu osječke Tvrđe, kao cjelovito zaštićene spomeničke urbane jezgre.
