COURAGE

povezivanje zbirki

Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima (popularno nazvana Pagvaškim pokretom) je međunarodna organizacija znanstvenika i intelektualca koja se bori za otklanjanje opasnosti od oružanoga sukoba svjetskih razmjera. Pagvaški pokret nastao je kao međunarodna konferencija o znanosti i globalnim problemima i svojevremeno se afirmirao kao „značajan međunarodni čimbenik i kanal komuniciranja među znanstvenicima“ (Knapp, 1995: 71), raspravljajući prvenstveno o problemima nuklearnoga oružja i nuklearne opasnosti.

Pugwash je mjesto u Novoj Škotskoj (Kanada) gdje je u organizaciji Josepha Rotblata i Bertranda Russella 1957. održana prva konferencija Appraisal of Dangers from Atomic Weapons, pa je po tom mjestu nazvan čitavi pokret. Poticaj za održavanje prve konferencije dao je Cyrus Stephen Eaton koji je financirao konferenciju, no temelj konferencije bio je manifest koji su 1955. sastavili Bertrand Russell i Albert Einstein, u kojem su svjetskim znanstvenicima uputili poziv za raspravu o prijetnjama potencijalnog nuklearnog rata, te općenito za razoružanjem.

Od samoga početka znanstvenici koji su organizirali prvu konferenciju nastojali su zadržati skupove u formi slobodnoga i neformalnog dijaloga i izbjeći institucionalizaciju, pa zbog toga ne postoji formalno članstvo u Pagvaškom pokretu, nego samo konferencije i drugi sastanci na kojima se znanstvenici susreću. (Knapp, 2013: 90) Organizacijski minimum očituje se u radu pagvaških ureda u Rimu, Ženevi, Washingtonu i Londonu. (https://pugwash.org/contact-us/)

Pagvaški pokret svoj je vrhunac imao u razdoblju Hladnoga rata, posebno u vrijeme velikih svjetskih kriza, poput kubanske, i odigrao je korisnu ulogu u otvaranju komunikacijskih kanala u vrijeme inače zategnutih službenih međunarodnih odnosa. Na temelju rasprava vođenih u okviru Pagvaškog pokreta, doneseni su i važni međunarodni ugovori, poput Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty - NPT) iz 1968. godine, Ugovora o zabrani antibalističkih raketa (Anti-Ballistic Missile Treaty) iz 1972. godine, Konvencije o biološkim oružjima (Biological Weapons Convention) iz 1972. godine i sl. (Knapp 2013: 92-94) Zbog djelovanja na smanjenju nuklearnoga oružja u međunarodnoj politici, Pagvaška je konferencija, zajedno s jednim od svojih osnivača Josephom Rotblatom, 1995. nagrađena Nobelovom nagradom za mir. U središtu interesa Pagvaških konferencija kasnije je bio problem biološkoga i kemijskog oružja, kao i problemi ekonomskoga i znanstvenog razvoja Trećega svijeta. U recentnijem razdoblju otvorile su se brojne teme iz polja ekologije. Do danas je održano preko 400 sastanaka (konferencija, simpozija, studijskih grupa, radionica, sastanaka).

Nekoliko godina nakon osnivanja, Pagvaškoj konferenciji 1961. (travanj 1961., Ženeva, 4th meeting of European  Group), kao prvi iz Jugoslavije pridružio se Ivan Supek. Godine 1963. osnovana je Jugoslavenska pagvaška grupa kao dio međunarodnoga pokreta, a 1967. godine promijenila je naziv u Jugoslavenski pagvaški savez. Prvi predsjednik bio je Ivan Supek, a tajnici Marcel Lažanski i Vladimir Knapp. (Knapp, 2013: 95-96) Supekovom zaslugom u rujnu 1963. u Dubrovniku je održana njena 11. konferencija (Current Problems of Disarmament & World Security), u veljači 1967. u Zagrebu Studijska skupina o europskoj sigurnosti (Study Group on European Security (VI)), u travnju 1972. u Dubrovniku 16. simpozij (16th Symposium: Necessity, Opportunities and Obstacles for European Collaboration), te u siječnju 1975. 22. simpozij (22nd Symposium: Science and Ethics), također u Dubrovniku.

(https://pugwashconferences.files.wordpress.com/2014/05/participants-and-meetings-1957-2007.pdf).

U sklopu Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima smješten je i njegov arhiv koji posjeduje arhivske materijale od 15. stoljeća o povijesti djelovanja hrvatskoga svećenstva i laika u Rimu kao sjedištu Katoličke Crkve. Među svim drugim ostavštinama i drugim arhivskim materijalom Zavoda i drugih njegovih ustanova, biskupa, svećenika i običnih laika, u arhivu se nalazi i ostavština slikara Joze Kljakovića koji je tu boravio kao politički emigrant nakon Drugoga svjetskog rata. Kljaković se u Zavodu, gdje je uostalom imao i svoj atelijer, bavio umjetničkim radom ocrtavajući obnovljene zgrade Zavoda freskama, mozaicima i slikama. Kako su se u Zavodu našli brojni svećenici i laici kao političke izbjeglice, komunističke vlasti su radi toga protestirale pred Svetom Stolicom i tražili njihovo izručenje. Sve do 1960-ih godina komunističke vlasti su zabranjivale dolazak svećenika u ovaj Zavod iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi pohađali studije u Rimu.

Papa Nikola V. je 1453. na zahtjev koji mu je uputio svećenik Jeronim s otoka Pelješca donio apostolsko pismo pod nazivom Piis fidelis votis kojim je predao crkvicu sv. Marine mučenice s lijeve obale Tibera hrvatskim hodočasnicima u Rimu. Oni su time dobili i papinsku dozvolu da mogu u prostoru oko crkve graditi gostinjac i bolnicu za hodočasnike iz hrvatskih krajeva. Uskoro mjesto postaje i utočište brojnih hrvatskih izbjeglica koji bježe pred provalom Turaka u hrvatske zemlje u 15. i 16. st. Nakon uređenja crkvice i pridruženih zgrada došlo je do promjene njezina imena u crkvu sv. Jeronima, crkvenoga učitelja koji je bio podrijetlom iz Dalmacije koju su Hrvati naselili u 7. stoljeću. Papa Siksto V. naredio je na mjestu stare crkvice gradnju nove crkve, današnje crkve sv. Jeronima koja je na kraju dovršena 1589. Isti je papa utemeljio i Ilirski kaptol za svećenike iz hrvatskih krajeva koji su dolazili na studije u Rim. U vremenima nakon završetka Tridentskoga sabora u drugoj polovini 16. stoljeća u Rimu nastaju mnoge nacionalne bogoslovije i sjemeništa, ali inicijativa pape Klementa VIII. iz 1598. da se Ilirski kaptol pretvori u crkveni zavod nije uspjela. Od njegovih početaka u 15. st. u Zavodu sv. Jeronima je djelovala Ilirska bratovština oko koje su se okupljali mnoge poznate ličnosti iz hrvatske prošlosti poput Franje Petrića, Fausta Vrančića, Ruđera Boškovića, Julija Barakovića, Benedikta Stojkovića, Jurja Križanića, Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga i mnogih drugih.

Papa Pio VI. je 1790. zasnovao Croaticum kojim je od Ilirskoga kaptola ponovno htio uspostaviti Zavod za odgoj i obrazovanje svećenika iz hrvatskih zemalja, ali su i to presrele negativne okolnosti Napoleonskih ratova tako da je radio samo od 1793. do 1798. Zavod samo nakratko djeluje nekih petnaestak godina za vrijeme pontifikata Pija IX. i Lava XIII. u drugoj polovini 19. st. tako da je u njemu bilo tek 24 pitomca u čitavom tom stoljeću dok gostinjac i bolnica gotovo prestaju djelovati. Do obnove rada Zavoda dolazi 1901. godine kada papa Leon XIII. dokida stare svetojeronimske ustanove i ustanovljuje Svetojeronimski svećenički zavod za hrvatski narod. Takva inicijativa izazvala je protivljenje Crne Gore, Srbije, Austro-Ugarske Monarhije i Rusije tako da Zavod nije proradio u punom kapacitetu sve do 1924. godine.

Međutim, Zavod ponovno postaje predmetom spora, ovoga puta između Kraljevine Italije i nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kako je Zavod pravno pripadao propaloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevina Italija je smatrala njegovu imovinu ratnim plijenom. Nakon Rimskoga sporazuma o teritorijalnom razgraničenju dviju državu iz 1924. godine, Kraljevina Italija je imovinu Zavoda predala jugoslavenskim vlastima. Tek 1928. godine Kraljevina SHS predaje Zavod i njegove ustanove na upravljanje Svetoj Stolici uz uvjet da njezini rektori moraju biti hrvatskoga podrijetla. Za vrijeme rektora Đure Kokše, uz pomoć kardinala Franje Šepera i hrvatskoga episkopata, papa Pavao VI. je odlučio ponovno vratiti hrvatsko ime u naslov Zavoda, tako da se od 1971. naziva današnjim imenom, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima.

Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, uz nekoliko promjena naziva, djelovao je kontinuirano od 1945. do 1990. godine. Prema formalnim ustavnim odredbama bio je središnje zakonodavno i najviše tijelo državne vlasti u Hrvatskoj. No, u praksi je bio transmisija Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Komunističke partije Hrvatske koja je imala stvarnu vlast i monopol odlučivanja.

Do 1953. godine Sabor je bio organiziran kao jednodomno tijelo, u razdoblju 1953. – 1963. kao dvodomno (Republičko vijeće, Vijeće proizvođača), u razdoblju 1963. – 1974. kao peterodomno (Republičko vijeće, Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijalno-zdravstveno vijeće, Organizaciono-političko vijeće), a u razdoblju 1974. – 1990. kao trodomno tijelo (Vijeće udruženog rada, Vijeće općina, Društveno-političko vijeće).   

Tijekom cijeloga razdoblja djelovanja, Sabor je zaprimao razne molbe, predstavke i pritužbe građana i organizacija u vezi s ostvarivanjem njihovih prava. Takav primjer je i predstavka (peticija) građana Omiša protiv gradnje tvornice sintermagnezita na tom području. Sabor je peticiju zaprimio 12. travnja, a stavljena je ad acta 24. travnja iste godine. Ostala je sačuvana među spisima Kabineta predsjednika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske iz razdoblja 1978. – 1982. koji su službeno preuzeti u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu od Hrvatskoga sabora 2010. godine. Ti spisi važni su za povijest ekološkoga pokreta u Hrvatskoj. Sadrže podatke o ekološki motiviranim protestima građana protiv odluka vlasti.

Narodna omladina Hrvatske (NOH) bila je takozvana društveno-politička organizacija koja je do 1946. nosila naziv Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH), a od 1946., kada mijenja ime, Narodna omladina Hrvatske. Bila je jednom od sastavnica Narodne omladine Jugoslavije (NOJ). Godine 1948. dolazi do proširenja organizacije ujedinjenjem s drugom omladinskom organizacijom koja je djelovala usporedo s NOJ/NOH i koja je uz Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), bila i jednom od njenih osnivača i upravljača – Savezom komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Otad djeluje jedinstvena omladinska organizacija pod nazivom jedne od njih – Narodna omladina Jugoslavije. Obje su organizacije djelovale pod patronatom KPJ-a i slijedile njen program, a bile su i kolektivnim članovima Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF), kasnije Narodne fronte (NF). KPJ je te masovne organizacije koristila kao svoje transmisije, budući da je sama do 1948. djelovala prikriveno, te je organizirala, razrađivala i kontrolirala svako njihovo istupanje u javnosti. Glavni zadaci omladinskih organizacija u to su vrijeme bili: jačanje organizacija i povećanje broja članova, učvršćenje i izgradnja „narodne vlasti“, provođenje vladinih mjera u izgradnji socijalizma te aktiviranje mladih na ostvarenju tih zadataka. U Jugoslaviji, kojom je upravljala državna i partijska elita, odvijalo se više bitnih procesa u poraću, a mladi su preko svojih omladinskih organizacija u njih bili uključeni.

Vrlo važna zadaća organizacije bila je osigurati provođenja  ideoloških smjernica Komunističke partije i praćenje svih oporbenih aktivnosti među mladima. To se provodilo kroz brojna radna tijela, a bilo je posebno važno u području kulture, obrazovanja i ideologije. NOH je bila masovna organizacija mladih, a većina mladih bila je njezinim članovima. Ipak, nisu se svi slagali s njezinim ideološkim stajalištem, ali su bili članovima organizacije jer to je naprosto bilo lakše. Oni su, kao i dio mladih koji je bio izvan organizacije, bili aktivni u oporbenim aktivnostima.

"The Petőfi Literary Museum was established in 1954. As the legal successor of Petőfi House, which operated as an exhibition and research centre between 1909 and 1945, the newly founded museum inherited a considerable collection.

The founding of Petőfi House in 1909 was encouraged not only by the institutionalization of the Petőfi cult, but also the realisation that at the time writers’ documents, although part of the national heritage, were not included in the collections of libraries, museums and archives. Alongside the undertaking to preserve the valuable documents launched by the Petőfi Society, the activity of Petőfi House not only included the collection of Petőfi manuscripts, books and relics available at that time, but also the purchase of the house on Bajza Street, which was owned jointly by Mór Jókai and his son-in-law, Árpád Feszty. Thus Petőfi House began keeping and conserving Jókai relics and maintaining his cult. In 1945 Petőfi House was struck by a bomb, so management of the collection was handed over to the Budapest History Museum. From the beginning of the 1950s, Petőfi House collected documents of Attila József and Endre Ady, besides those of Petőfi and Jókai, and as a consequence it outgrew its domain and the situation required the establishment of an independent Museum of Literature. In 1954 the collection moved to 7 József nádor Square, then to the Károlyi Mansion in 1957, where the museum took off with a large-scale exhibition about János Arany.

The task of the new, national museum was not only to process the inherited estates in an up-to-date manner, but also to persistently collect valuable items of contemporary Hungarian literature. Thus the Literary Museum’s scale of collecting became rather broad. It extended to literature written in Hungarian in Hungary and across the country’s borders, correspondence and collections of writers’ libraries, objects and artworks with a literary theme, as well as sound recordings. Later the collection of emigré newspapers, books and manuscripts was established and expanded. The present structure of the museum, which was divided into departments and is specialised in receiving comprehensive writers’ and literary estates, their professional processing and restoring, as well as holding exhibitions and publishing its collections, was formed in 1970. The Jókai Memorial Room, the Kassák Museum and the Ady Endre Museum became affiliated to the PLM in 1968 and 1976. The PLM was a founding member of the International Council of Literary Museums (ICOM-ICLM) and has been an active member ever since.

Right from the time of its establishment, the museum’s tasks included mentoring literary collections and exhibitions in the provinces. The PLM has become an institution of literary museology with nationwide authority, which not only assists staging exhibitions in provincial memorial houses and rooms, but also has contacts with Hungarian literary memorial sights abroad. In 2008, the Association of Hungarian Literary Memorial Houses was established on the initiative of the Petőfi Literary Museum in the spirit of professional cooperation.

Up to 1998, the PLM shared storage capacity and workshops with the Hungarian National Museum and the Budapest History Museum. Two years before moving out, the reconstruction of the listed Károlyi Mansion began (1997-2000), which served the three basic activities of the PLM – exhibitions, scientific collecting and processing, and organisation of events. To enable the collections to settle in, an underground book storeroom and ground-floor storage units were constructed for the Archive of Manuscripts and the storerooms of furniture, sculpture and paintings of the Art Department. The Henszlmann Street loft was converted and a new sound and video recording studio was built. The furniture of the Károlyi Archives in the eastern wing of the building was restored. As part of the interior renovation, suitable spaces for the reception of visitors and public relations were created. Thus a café for 80 people and a bookshop opened. By the end of the 1990s, the museum’s public relations further expanded and due to that process the Centre of Contemporary Literature (CCL) as part of the museum was formed on 1 January 1998, though its name was subsequently modified. The CCL together with the Hungarian Literary Museum were jointly named the House of Hungarian Literature.

From December 1998 the literary museum, again bearing Petőfi’s name, became a part of the Károlyi Mansion Cultural Centre after the cessation of the Centre of Contemporary Literature in 2000. In 2003 the Petőfi Literary Museum was given a new organisational structure, which was extended with the Béla Hamvas Culture Research Institute in the same year. Then the PLM was joined by the Academy of Digital Literature in 2007, the Hungarian Books and Translations Office in 2012, the Museum of Hungarian Language and the Ferenc Kazinczy Museum in 2013."

Source: official hompage