COURAGE

povezivanje zbirki

This letter from Juliana Jirousová (then Stritzková) to Ivan Martin Jirous, the key figure of the Czechoslovak underground, from 10 September 1974 is the first of the letters stored in the library Libri Prohibiti. This letter was not sent to prison, unlike the rest of the collection. This is perhaps why it has not yet been published and is unknown to most people. The letter was written before the wedding of I. M. Jirous and J. Stritzková in 1976 and was not the subject of censorship. There is some interesting information about relationships in the underground, friendships, as well as the everyday life which I. M. Jirous and Juliana Stritzková led. In the letter, Stritzková mentioned songs by Karel Soukup (alias Charlie, a Czech underground songwriter), the married couple the Daníčeks (Jiří Daníček was a poet, playwright, script writer, translator and political prisoner. His wife Vlasta, called Amálka in the letter, was Juliana’s best friend), and also about the psychiatric sessions Jirous had to attend.

One letter in the collection was written by Kersti Kaljulaid, the current president of Estonia, who was a schoolgirl and the secretary of the Student Scientific Association at the time. The letter is one of the most restrained in the collection, as some of them are very emotional and even angry. In her two-page letter, Kaljulaid considers the potential dangers to the living environment. Unlike many other letters, Kaljulaid does not touch on the national question in her letter, although like some other writers, she demands a referendum on the plans for phosphorite mines.

The letter is handwritten, and has a few corrections, which means she probably did not write a draft. It was written on February 28, a few days after the relevant episode of the ‘Panda’ television programme.

It is interesting that Kaljulaid does not herself remember ever writing the letter, and assumes that it was the result of a recommendation by members of the Student Scientific Association.

The letter was published in the Estonian weekly newspaper Eesti Ekspress on 5 April 2017.

Radi se o papirnatom dokumentu napisanog pisaćim strojem na 2 stranice produženog A4 formata. Dokument je napisan na njemačkom jeziku, s datumom 25. studenog 1965., a pošto ispod tiskanog Draganovićeva potpisa nema i rukom pisanog potpisa za pretpostaviti je da se radi o primjerku pisma koji je Draganović htio ostaviti u svojoj pismohrani. Original ovog dokumenta nalazi se u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, a u Hrvatski državni arhiv dostavljen je u kopiji prvi put 1999. predajom građe koju je sakupljala Komisija za istraživanje žrtava rata i poraća. Dokument je dostupan za istraživanje i kopiranje, a nalazi se u registratoru br. 2, pod oznakom 6.2.

Njemački socijaldemokratski političar dr. Wenzel Jaksch (1896. – 1966.), bio je predsjednik Njemačke zaklade za europska mirovna pitanja (Deutschen Stiftung für Europäische Friedensfragen - German Foundation for European Peace Questions). Krunoslav Draganović mu je 25. studenog 1965. napisao pismo u kojem mu je obrazložio potrebu izdavanja svoje knjige o blajburškoj tragediji hrvatskog naroda. Draganović u pismu navodi da će knjiga sadržavati mnoštvo podataka nepoznatih svjetskoj javnosti o zločinima jugoslavenskog komunističkog režima. Navodi da knjigu planira izdati na tri jezika i od zaklade kojoj je Wenzel tada bio na čelu traži financijsku pomoć. Ovo pismo svjedoči da je krajem 1965. Draganović bio u završnoj fazi pripremanja knjige koja je komunističkom režimu u Jugoslaviji bila potpuno neprihvatljiva i čije su objavljivanje nastojali spriječiti. Ovaj dokument je važan jer pojašnjava osnovnu namjeru stvaratelja zbirke Krunoslava Draganovića – a to je bilo izdavanje knjige o blajburškim žrtvama.

U pismu Mihajlo Mihajlov moli Edvarda Kocbeka da se priključi inicijativi za osnivanje prvoga slobodnog časopisa koji ne bi bio pod nadzorom jugoslavenske Komunističke partije. Mihajlov je bio predvodnik intelektualnoga kruga u Zadru, kao mladi profesor ruske književnosti, koji je zagovarao liberalizaciju komunističkoga režima. Znajući da je Kocbek izniman intelektualni autoritet i k tome u određenoj opoziciji vlastima, činio mu se kao adekvatna osoba za časopis koji je imao namjeru pokrenuti, a koji je trebao zagovarati pluralizam i demokratizam. 

Ovo je otvoreno pismo Mihajla Mihajlova predsjedniku Josipu Brozu Titu napisano 15. srpnja 1966. godine. Obraća mu se da njegova inicijativa za osnivanje „legalnog opozicionog idejno-političkog, društveno-kulturnog, demokratskog, socijalističkog štamparskog organa,“ odnosno lista Slobodni glas nije u protivnosti sa zakonima i ustavom jugoslavenske države. (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 12.)

Na valu ograničene „liberalizacije“ i otklona od staljinističke baštine, Mihajlov pokušava uvjeriti Tita da njegova inicijativa ima potrebni legitimitet. Monopol Saveza komunista u političkoj i kulturnoj sferi Mihajlov smatra ostatkom staljinističke prošlosti, te drži da Savez komunista ne može imati isključivi monopol u izgradnji socijalističkoga društva.

Nadalje, upoznaje Tita s pripremnim skupom za osnivanje lista u kolovozu 1966. u Zadru koji bi trebao biti jezgra budućega društvenog i političkog pokreta. Na kraju Tita upozorava da će uspjeh zadarske inicijative biti krunski dokaz „da li je SK iznad zakona i ustava i da li je Jugoslavija privatno vlasništvo komunističke partije.“ (Mihajlo Mihajlov Papers, kutija 12.)