COURAGE

povezivanje zbirki

John (Ivan) Pintar bio je američki državljanin hrvatskoga podrijetla kojeg je komunistički režim u Jugoslaviji uhitio 1946. i 1947. osudio na smrt pod optužbom da je američki špijun. Kazna mu je smanjena na 20 godina zatvora, a zahvaljujući posredovanju američkih vlasti kazna je smanjena na četiri godine koje je proveo u zatvoru u Lepoglavi i u Srijemskoj Mitrovici.
Nakon izdržane kazne krajem 1950. godine vraća se u SAD (New York) gdje je napisao knjigu o komunističkom režimu i svojem zatvorskom iskustvu. Knjigu nije mogao objaviti u Jugoslaviji, ali ni u SAD-u, jer su osobe koje su bile u vezi s jugoslavenskim veleposlanstvom u Washingtonu činile sve da tu knjigu ne objavi te su mu čak nudili poveću svotu novca da im preda rukopis samo da ona ne ugleda svjetlo dana. Za slučaj je saznao Ljeposav Peranić, predratni hrvatski emigrant iz Argentine, koji je Pintaru ponudio objavljivanje knjige u Argentini te je ona i objavljena u Buenos Airesu u nakladi od 3 000 primjeraka. Knjigu je posvetio svim žrtvama komunizma.
U Lepoglavi, gdje je bio zatočen 1947., bio je zatvoren u isto vrijeme kad i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac o čemu je ostavio svjedočanstvo u svojoj knjizi. U zaključku knjige Pintar navodi da se ono što je on doživio u Titovoj komunističkoj državi, ponavlja u svakoj državi koja je bila pod komunističkom kontrolom. Godine 1995. objavljena je i na hrvatskom jeziku (Četiri godine u Titovu paklu, Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda).

Hrvatske emigrantske novine Hrvatski dom, koje uređuje i objavljuje Augustin Juretić u Švicarskoj, u svome broju od 15. studenog 1950. objavljuju članak Suština sukoba Kominform – Tito. Članak je nepotpisan, ali kao i većinu nepotpisanih tekstova u listu, i ovoga je najvjerojatnije autor Augustin Juretić. Članak opisuje suštinu sukoba Tita i Staljina, razmatrajući ga kroz prizmu marksističke teorije i prakse. Juretić zaključuje kako je Tito proveo posljednju komunističku revoluciju u svijetu što ga prema marksističkoj teoriji čini vođom svjetskoga komunističkog pokreta, odnosno stavlja ga ispred Staljina. Kao upozorenje zapadnim vođama, Juretić upozorava kako bi Tito u budućnosti mogao postati opasniji i od same Moskve, te kako je „za uništenje svjetskog komunizma neophodno potrebno uništiti i Tita.“ (Hrvatski dom, 15. studenog 1950., 3-6)

Rukopis članka Suština sukoba Kominform – Tito nalazi se u zbirci Augustina Juretića u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. U zbirci se čuva i tiskana verzija članka objavljena u Hrvatskome domu.

Ante Kesić odgovorio je Krsti Papiću u tekstu u kojem iznosi svoje protuargumente na Papićeve navode i posebno se osvrće na optužbe o „izmišljotinama“ vezanim za njegovo čitanje filmskog scenarija. Posebno se osvrće na prikaz učiteljske škole u Dalmaciji i školstva toga vremena: „Od humane škole jednog novog društva napravili su iživljavalište i mučilište u vlasti nekih dvoličnjaka, karijerista, ambicioznih učenica – ljubavnica koje iz bludničkog kreveta maloljetnica vladaju školom – sve to u sprezi s jednim maloumnim učenikom.“ Ističe da, premda se Partija izrijekom ne spominje, da je ista neizravno prikazana kao izvor zla jer se četvorka koja je vladala školom nije mogla staviti iznad nje, tj. da je to očito bilo premaskirano partijsko rukovodstvo. „Zar Partiju mogu dokinuti dvojica scenarista i skinuti je s historijske scene gdje je bila nosilac, takorekuć, sveukupne društvene moći. Ili staviti je „praktički“ negdje duboko iza kulisa i napraviti od nje suučesnika zločina?“

Kesić citira knjigu Povijest Saveza komunista Jugoslavije (Beograd: Izdavački centar Komunist, 1985., str. 374) u kojoj se naglašava pozitivna uloga Partije u školstvu u godinama oko rezolucije IB: „U jeku sukoba s Informbiroom…Komunistička partija sve više naglašava značenje slobodno izgrađene stvaralačke ličnosti. […] Novi nastavnički kadar trebalo je da se stvara borbom za slobodan idejni razvitak u uvjetima socijalističke demokracije, razmahom borbe mišljenja i razvijanje inicijative…“ Kesićeva „obrana“ Partije apostrofirala je njezinu demokratičnost u iznošenju stavova, te da metoda obračuna s neistomišljenicima putem „linča“ – što je zorno prikazano u filmu – nikako ne može biti podmetnuta Partiji.

Između ostalog, Kesić naglašava da je Predsjedništvo SUBNOR-a pristalo uz njegovu ocjenu i „zbog ličnosti pisaca scenarija [aludirajući na Ivana Aralicu] kakvog ga SUBNOR pozna s političke strane, sada u sjenci književne osunčanosti.“ Time opet ukazuje na važnost političke podobnosti u književnom stvaralaštvu u socijalističkom društvu u kojem očito nije bilo mjesta za njegove osporavatelje i u kojem su umjetnost i politika bili u čvrstoj sprezi i u kasnoj socijalističkoj fazi.

Za svojega emigrantskog boravka u Rimu, Kljaković je napisao ovaj autobiografski roman političko-utopističkoga karaktera. U njemu obrađuje krizna ideološka žarišta njegova doba kroz prizmu stvarnih i fiktivnih situacija pri čemu se na poseban način ističe Kljakovićevo oštro pobijanje komunističke ideologije. Nadahnuće je Kljakoviću za ovaj roman dala Mađarska revolucija iz 1956. Zbog toga se i središnji lik naziva Oskar Csokor koji je 1956. u Mađarskoj stradao od komunističke ruke. Isto tako, sam naslov romana upućuje na pojavu i širenje komunizma kao na „krvavi val“ koji je zapljusnuo čitavi svijet njegova vremena. Knjiga je bila zabranjena u socijalističkom razdoblju tako da je tek 2011. doživjela drugo izdanje u Hrvatskoj.

Kljaković je u ovom djelu donio svoja sjećanja iz turbulentnih političkih zbivanja njegova života. Kao građanskoga intelektualca i branitelja vrijednosti zapadne civilizacije posebno ga je brinuo uspon komunizma u njegovoj zemlji i svijetu nakon Drugoga svjetskog rata. Knjiga sve do 1990. nije bila dostupna u Hrvatskoj i Jugoslaviji zbog Kljakovićeve kritike socijalističkoga režima. Izvorno je bila objavljena u Buenos Airesu 1952. godine, a domovinsko izdanje je objavljeno tek 1992. godine nakon sloma komunizma. U ovom djelu posebno naglašava svoje veze s jugoslavenskim partizanskim pokretom u drugoj polovini rata za vrijeme talijanske emigracije. Opisuje raskid s njim, te izražava duboku skepsu u uspjeh poslijeratnoga projekta nove Jugoslavije, ističući da „pokušaj Titov, da organizira Jugoslaviju na federativnoj fazi i da nacionalne i religiozne momente podvrgne socijalnoj ideologiji Internacionale, ne rješavaju naš problem.“ (Kljaković, 1992: 282) Prema Dukiću, sam Tito je svojim suradnicima rekao da ta knjiga ne smije doživjeti engleski prijevod.