COURAGE

povezivanje zbirki

Antologijska izložba Ivana Picelja održana je 1962. godine u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Tom prilikom Tošo Dabac radi niz fotografija kao uspomenu na ovaj događaj. Šest godina kasnije, 1968. na istome će mjestu svoju izložbu imati Tošo Dabac, a tom će prilikom Ivan Picelj napraviti plakat za Dabčevu izložbu.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika proglas je hrvatskih jezikoslovaca objavljen u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Hrvatski jezikoslovci i književnici okupljeni oko Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom (1954.), nazivao hrvatskosrpskim, odlučili su potkraj 1966. i početkom 1967. napisati amandman za novi Ustav koji se tih godina pripremao. U tajnosti su pripremali tekst o nazivu i položaju jezika koji je bio u službenoj upotrebi u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) kao dijelu tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Tekst Deklaracije sastavila je u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih djelatnika (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), a upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim ukupno osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova koje su se izravno bavile hrvatskim jezikom, a potpisao ju je i veći broj istaknutih znanstvenih, kulturnih i javnih djelatnika.

Objava Deklaracije bila je velika ne samo kulturna nego i politička afera, a dodatnu težinu toj objavi dao je i potpis Miroslava Krleže, najistaknutijega ne samo hrvatskog nego i jugoslavenskoga lijevog intelektualaca. Unatoč tomu što je Deklaracija vrlo pomno bila pisana tada ustaljenom frazeologijom i stilom „samoupravnog socijalizma“ i jugoslavenskoga „bratstva i jedinstva“, objavljivanje Deklaracije pokrenulo je snažne političke reakcije i represivni aparat. Hrvatski jezik bio je „lakmus preko kojega se jasno očitavala ukupna gospodarska, politička, kulturna, prometna itd. podređenost hrvatske sastavnice u 'zajedničkoj' državi“ (Kovačec, 2017), a pojava Deklaracije smatra se stvarnim početkom hrvatskoga proljeća.

U HDA-u u arhivskom fondu Matice hrvatske nalazi se originalni dokument Deklaracije s popratnim materijalima (rukopisni dio Deklaracije, više inačica sa i bez potpisa i žigova, brzojavi Dalibora Brozovića, pisma institucija potpisnica Deklaracije koji daju svoju privolu na njen sadržaj).

Izlaganje na seminaru „Filozofija i studije o ženi“ koji je u akademskoj godini 1982./1983. organizirala sekcija „Žena i društvo“, a u sklopu prvog seminara ženskih studija „Ženske studije filozofije i književnosti“. Predavanje je održano u petak 6. svibnja 1983. s početkom u 17 sati u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika, a bilo je temelj kasnije knjige Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje. (Zagreb, 1987.)

Osnovna teza Despot, iznesena u ovome rukopisu i izlaganju, jest kako je žena „ispod nivoa emancipacije svoje klase“ bez obzira na to pripada li radništvu ili buržoaziji. (Despot, 1983: 2) Ulogu marksističkoga feminizma vidi u tome da se izbori kako bi veći broj žena radio i poslove koji nisu slabo plaćeni i koji iziskuju veću ili visoku kvalifikaciju, odnosno poslove i plaće koje bi im omogućile da se same uzdržavaju. (Despot, 1983: 3) Despot je mišljenja kako onaj tko „nije ekonomski slobodan nije slobodan niti u ovim apstraktnim jedinicama razmjene rada.“ Ujedno smatra kako se pravi proleter „mora boriti protiv onih ponižavajućih utjecaja što ih je na njega ostavila buržoazija, time kritizirajući nedovršenost jugoslavenske verzije socijalizma.“ (Despot, 1983: 4-5)

Dokument predstavlja izvod važnijih teza izraženih na sastanku Izvršnog odbora SKD „Prosvjeta“ održanog u ožujku 1971. u Zagrebu te dokumentira težnje vodstva „Prosvjete“ koje su izlazile iz zadanih okvira te su od strane vladajućih smatrane oporbenima. U raspravi je jasno izraženo nezadovoljstvo dotadašnjim položajem „Prosvjete“ u društvu, te je evidentna težnja ka širem srpskom utjecaju. U dokumentu se traži da se Ustavom garantira ravnopravan odnos Srba i Hrvata, zatim održavanje Kongresa Srba u Hrvatskoj, jače državno financiranje, ravnopravnost jezika i pisma, promjena naziva glasila društvo iz Prosvjeta u Srpska riječ, traži se osnivanje Muzeja Srba u Hrvatskoj te i drugih srpskih institucija. No, nisu svi sudionici sastanka bili istog mišljenja pa su u dokumentu zabilježena i neslaganja, pogotovo što se tiče političkog angažmana „Prosvjete“.