Vinko Nikolić rođen je u Šibeniku 2. ožujka 1912. godine. Pisac, pjesnik, novinar, književni kritičar i publicist, jedan je od najznačajnijih hrvatskih emigrantskih intelektualaca. Odgojen u siromašnoj i brojnoj katoličkoj obitelji, osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, a u Zagrebu je studirao hrvatski jezik, južnoslavenske književnosti, hrvatsku povijest, ruski i talijanski jezik od 1932. do 1937. Zbog svoga političkog stava protiv jugoslavenskog kraljevskog režima nije uspio odmah pronaći zaposlenje. Isprva je radio u Sarajevu kao prefekt Nadbiskupskog konvikta. Nakon uspostave Banovine Hrvatske uspio je pronaći zaposlenje u Zagrebu, te je od 1939. do 1943. predavao kao suplent na Trgovačkoj akademiji. Pokrenuo je polumjesečnik Život za Hrvatsku godine 1942. Zadnje dvije godine rata je bio profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. Nikolić se uključio u javni život Nezavisne Države Hrvatske, gdje se bavio pitanjima kulture i propagande ustaškog režima.
U to je vrijeme napredovao i u vojnoj hijerarhiji ustaškog pokreta gdje je imao pričuvne činove poručnika, natporučnika i satnika. Ovo je njegov dužnosnički put kao pričuvnog časnika, bez vojnog djelovanja i sudjelovanja u ratnim akcijama: „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću ustaše Vinka Nikolića u pričuvnog ustaškog poručnika“ (Službeni viestnik Ustaške vojnice 1942., str. 351). „Odredba vojskovodje-doglavnika Slavka viteza Kvaternika u hrvatsko domobranstvo u svojstvu pričuvnog častnika pješačkog pričuvnog poručnika Vinka Nikolića“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1942., str. 747). „Naredba zapovjednika Ustaške vojnice (u potpisu zamjenik zapovjednika Ustaške vojnice ustaški pukovnik Oton Čuš) o udjelbi pričuvnog ustaškog poručnika Vinka Nikolića u službu odgojnog odjela ministarstva oružanih snaga“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1943., str. 1185). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću pričuvnog ustaškog poručnika prof. Vinka Nikolića u čin pričuvnog ustaškog nadporučnika“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1944., str. 2451). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o postavljanju ustaškog satnika Vinka Nikolića za nadstojnika 3. odsjeka Odgojno-nastavnog odjela Glavnog stožera oružanih snaga“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1945., str. 155). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću pričuvnog ustaškog nadporučnika prof. Vinka Nikolića u čin pričuvnog ustaškog satnika, izvan reda“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1945., str. 84).
Nakon sloma NDH Nikolić bježi iz Hrvatske prvo u Austriju, a kasnije u Italiju. Godine 1946. skokom iz vlaka izbjegao je izručenje jugoslavenskim komunističkim vlastima od strane savezničkih vlasti u Italiji. Nakon toga upisuje doktorski studij slavistike u Rimu na temu hrvatske moderne poezije kod prof. Giovannia Mavere, ali zbog ponovne opasnosti izručenja jugoslavenskim vlastima, bježi preko Francuske u Argentinu 1947. Tamo se počeo baviti novinarskim radom tako da je s drugim emigrantom Franjom Nevistićem objavljivao od 1947. do 1950. godine zbornik Hrvatska. Sljedeće godine, 1951., zajedno sa svojim suradnikom Antunom Bonifačićem pokrenuo je časopis Hrvatsku reviju koji je izlazio od 1951. do 1990. godine u emigraciji i postao jedan od njezinih najuglednijih časopisa u kojem su pisali hrvatski emigranti različitih političkih opredjeljenja. Okosnica djelovanja Hrvatske revije bio je antikomunizam.
U emigraciji se Nikolić ograđuje od Pavelića i ustaškog režima te zajedno s glavnim suradnicima Bogdanom Radicom i Jurom Petričevićem na stranicama Hrvatske revije kritički progovara o ustaškom ratnom pokretu. U polemikama s Vjekoslavom Vrančićem 1969. godine Nikolić je jasno naglasio svoje odricanje od ustaštva. „Sigurno se već danas može reći da narod u domovini neće prihvatiti ustašku, niti ikakvu drugu totalitarnu ideologiju i njezino vodstvo kao temelj i nosioca budućeg uređenja hrvatske države.“ (Nikolić, Vinko. „Na ustaškoj politici ne može se graditi budućnost“, Hrvatska revija 1969. br. 1-2., 144). Njegova politička vizija je samostalna i demokratska hrvatska država, oslobođena svih ideologija i povijesne hipoteke NDH. Osim toga, zalagao se za povijesno pomirenje hrvatskih komunista i nacionalista nakon iskustava građanskog rata. Posjedovanje Nikolićeva časopisa bilo je protuzakonito po komunističkim vlastima, a i sva druga Nikolićeva djela bila su strogo zabranjena. Razlog je bio njegov kritičan stav prema komunizmu i jugoslavenskoj ideologiji. Godine 1957. pokrenuo je i izdavačku djelatnost pod nazivom Knjižnica Hrvatske revije gdje je uredio i objavio 65 knjiga hrvatskih emigrantskih intelektualaca.
Godine 1966. Nikolić se vraća u Europu, i to u Francusku gdje je planirao nastaviti objavljivati Hrvatsku reviju, kako bi što više utjecao na prilike u zemlji. Na intervenciju jugoslavenske ambasade u Parizu, francuske vlasti uništile su mu broj časopisa i protjerale ga iz zemlje. Bezuspješno se obraćao francuskim vlastima, predsjedniku De Gaulleu i ministru kulture Andreu Malrauxu da mu omoguće rad u njihovoj zemlji. Poslije toga putuje Europom od Londona, Münchena, Salzburga do Züricha, da bi se skrasio u Španjolskoj gdje je u Barceloni od lipnja 1968. godine nastavio svoje djelovanje i objavljivanje Hrvatske revije.
Nikolić i krug oko Hrvatske revije podržali su reformni pokret u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatsko proljeće, osobito Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika iz 1967. koja je bila uperena protiv režimski dirigiranog jezičnog unitarizma. Njegov časopis čitala je u zemlji i hrvatska marksistička inteligencija, posebno za vrijeme trajanja tog pokreta od 1967. do 1971. Iako katoličke orijentacije, Nikolić je osuđivao Protokol iz 1966. kojim su regulirani odnosi između Vatikana i Jugoslavije, koje je jugoslavenska strana jednostrano prekinula 1952. S negodovanjem je gledao i na prvi službeni posjet nekog komunističkog vođe Vatikanu 1971., kada se Pavao VI. sastao s Josipom Brozom Titom. Držao je da popuštanje Vatikana Jugoslaviji ide na štetu hrvatskog nacionalnog pitanja. Godine 1973. dobio je materijalnu odštetu na sudu protiv Francuske Republike zbog policijskog izgona iz 1966.
U zemlju se vratio nakon 45 godina izgnanstva, odmah nakon što su reformirani komunisti izgubili na demokratskim izborima u Hrvatskoj. Godine 1991. nastanio se u Hrvatskoj gdje je živio do svoje smrti koja ga je zatekla u rodnom gradu Šibeniku 12. srpnja 1997. Podržao je Tuđmanovu Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. Objavljivanje svoje Hrvatske revije prenio je u Maticu hrvatsku od 1991. godine. U posljednjim godinama života bio je zastupnik HDZ-a u jednom mandatu Županijskog doma Hrvatskog sabora od 1993., ravnatelj Matice iseljenika (1992. − 1993.) i potpredsjednik Matice hrvatske.
Nikolić je autor i urednik nekoliko knjiga, brojnih zbirki pjesama, eseja i članaka od kojih se ističu uredništvo zbornika s Franjom Nevistićem Hrvatska: kulturni i politički zbornik koji je izašao 1949. i 1950. godine u Buenos Airesu, knjiga Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965.: dojmovi i razgovori I i II. svezak (1966.), zatim Bleiburška tragedija hrvatskog naroda (1977.), koju je napisao u koautorstvu sa Franjom Nevistićem, knjiga o hrvatskom kardinalu Alojziju Stepincu, Stepinac mu je ime: zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata (1978.), te rad o poratnim stradanjima hrvatskih izbjeglica Tragedija se dogodila u svibnju (1984.). Uredio je zbornika Simpozij hrvatskih intelektualaca u Europi: Hrvatska danas i sutra (1969.), Simpozij Hrvatske revije Hrvatski razgovori o slobodi (1972.), te Hrvatska revija jubilarni zbornik (1951. − 1975.) u povodu 25. godišnjice izlaženja Hrvatske revije u emigraciji. Posthumno mu je objavljena još jedna urednička knjiga Bleiburg: uzroci i posljedice sloma (1998.). Tu su i zbirke pjesama nastale za emigrantskog života Oskvrnuto proljeće i Izgubljena domovina (1947.), Molitva za moju Hrvatsku (1949.), Duga nad porušenim mostovima (1964.), Pismo mojoj Hrvatskoj iz tuđine (1970.), Gorak je zemje kruv (1977.), Trubač iz daljine (1986.), Duša duše hrvatske (1988.) te na kraju emigrantskog života zbirke pjesama Povratak (1990.). Sva ova djela zabranio je komunistički režim jer su održavala kritiku stanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Za emigrantskog života Nikolić je komunicirao s brojnim članovima poslijeratne hrvatske emigracije (Bogdan Radica, Jure Petričević, Jere Jareb, Ante Smith Pavelić, Ivan Meštrović, Mate Meštrović, Karlo Mirth, Vladko Maček, Filip Lukas, Luka Brajnović, Stjepan Buć, Jure Prpić, Tihomil Rađa, Ivo Rojnica, Stjepan Sakač, Gvido Saganić, Bruno Bušić, Ante Ciliga, Lucijan Kordić, Krunoslav Draganović, Tihomil Drezga, Vladimir Ciprin, Rajmund Kupareo, Nikola Čolak, Ante Kadić, Jakša Kušan, Zlatko Markus, Luka Fertilio, Franjo Hijacint Eterović, Marko Čović, Antun Bonifačić, Vinko Grubišić, Milan Blažeković, Hrvoje Lorković i brojni drugi).
Nakon povratka u Hrvatsku, godine 1991. Nikolić i njegova supruga Štefica ostavljaju njegovu cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ostavštinu čine brojne knjige i novine tiskane u inozemstvu, Nikolićevi rukopisi, arhiv Hrvatske revije, Nikolićeva korespondencija s brojnim protagonistima ondašnjeg vremena. Dio ostavštine (rukopisi, korespondencije i arhiv Hrvatske revije) čuva se u Zbirci rukopisa i rijetke građe. Novinska građa postala je dio Odjela za periodiku, a knjige su dio Zbirke Inozemna Croatica. Svoj odnos prema kulturi pisane riječi i materijalima koji svjedoče opozicijsko djelovanje, Nikolić pokazuje i potvrđuje upravo čuvanjem ove građe i njezinom pohranom u najveću hrvatsku knjižnicu.
Prema svjedočenju Željke Lovrenčić, cjelokupno Nikolićevo djelovanje u emigraciji može se opisati kao kulturna opozicija: „Mogli bismo reći njegov život izvan hrvatske – to je prava kulturna opozicija. Opozicija knjigom, opozicija riječi, opozicija kulturom – da ti pokažeš, u jednoj sredini, u kojoj nisu baš prema Hrvatima bili nježni. (…) I to šta su ti ljudi preživjeli u Argentini – to je strašno. I da su uspjeli zadržati taj duh i tu kulturu – to je prava oporba.“
-
Lokacija:
- Buenos Aires, Argentina
- Zagreb, Croatia
Božidar (Božo) Novak (Hvar, 18. svibnja 1925. – Zagreb, 26. lipnja 2013.) bio je hrvatski novinar i publicist, aktivan i na drugim područjima javnoga djelovanja. Prema biografiji u njegovoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“, nakon gimnazije u Splitu i Zagrebu, 1946./1947. godine završio je u Beogradu Višu političku školu, novinarsko-diplomatski smjer. Studirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Novinarstvo je studirao u Salzburgu (seminar američkih studija) i usavršavao se na studijskim putovanjima u Engleskoj, SAD-u, Austriji, Italiji, Čehoslovačkoj, SSSR-u i Japanu.
Novinarsku karijeru započeo je u svibnju 1945. u Slobodnoj Dalmaciji u Splitu. Pisao je vijesti, izvještaje, komentare, vanjskopolitičke izvještaje i putopise. Bio je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, unutarnjopolitički urednik Novinske agencije Jugopress i Vjesnika, od 1955. do 1963. glavni urednik lista Vjesnik, a od 1963. do kraja 1971. direktor Novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća Vjesnik. Po preuzimanju te funkcije, inicirao je pokretanje Vjesnikove novinske dokumentacije zbog poslovnih potreba te novinske kuće i njezinih redakcija. U dva je mandata bio predsjednikom Društva novinara Hrvatske i Saveza novinara Jugoslavije, a u razdoblju 1966. – 1969. zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske.
U 1960-ima i početkom 1970-ih, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kritički javno djeluje u odnosu na komunistički režim. Zbog toga mu je u razdoblju 1972. – 1990. zabranjen svaki novinarski i javni rad. O tome je pisao u spomenutoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“, te povodom njezine objave, opširno govorio u intervjuu za Nacional u lipnju 2005. Kako sam navodi, u prvi otvoreni sukob s režimom ušao je 1962. godine, kada je na plenumu jugoslavenskih novinara u Prištini 16. i 17. travnja te godine, u ime Društva novinara Hrvatske istupio sa zahtjevom za razbijanje saveznog unitarističkog informativnog sustava, ukidanje podjele listova i medija na savezne, republičke i provincijske, odbacivanje doktrine o „štampi kao partijskoj transmisiji“ i postavke Moše Pijade o „novinaru kao univerzalnom neznalici“, te zahtjevom za odustajanje od partijske direktive po kojoj jugoslavenski listovi ne smiju međusobno polemizirati. Kao posebno kriznu i nemirnu za hrvatsko novinarstvo i medije općenito, dalje navodi 1969. godinu, u okolnostima normalizacije odnosa Jugoslavije i SSSR-a, narušenih godinu ranije intervencijom na Čehoslovačku. Vjesnik tada negativno piše o nazočnosti sovjetske flote u hrvatskim vodama i njenu boravku u hrvatskim lukama i brodogradilištima, uslijed čega sovjetska Komunistička partija i Vlada kao uvjet za normalizaciju međudržavnih i partijskih odnosa traže discipliniranje tiska, posebno Vjesnika, uz obrazloženje da je antikomunistički. Na sastanku s Josipom Brozom Titom na Brijunima 16. lipnja 1969. godine, kojem su prisustvovali i direktori medijskih kuća, kao predsjednik Saveza novinara Jugoslavije, Novak je odbacio Kardeljev prijedlog zakona o informiranju koji je predviđao jači utjecaj Komunističke partije na medije, te se založio za daljnje otvaranje i liberalizaciju novinstva. Iste godine odbija u Vjesniku tiskati rukopis o slučaju Andrije Hebranga, koji je recenzirao i za tisak preporučio sam Josip Broz Tito. Kako dalje navodi, u proljeće 1971. godine odbio je zahtjeve iz saveznog vrha za smjenom tadašnjeg glavnog urednika Vjesnika Milovana Baletića, uslijed tzv. „hrvatske špijunske afere“, akcije saveznih obavještajnih službi kojom se pokušalo kompromitirati hrvatski nacionalno-demokratski politički vrh da surađuje s ustaško-emigrantskim centrom Branka Jelića u Berlinu. Krajem 1971. godine, uslijed sloma Hrvatskoga proljeća i represije nad njegovim sudionicima, prisilno je umirovljen uz, kako navodi, „veliku medijsku diskreditirajuću kampanju“. Najprije je dao ostavku u partiji, a zatim i kao direktor Vjesnika, a u osudi od strane partijske organizacije Vjesnika sugeriralo se njegovo uhićenje, pod optužbama da je „maspokovac, kontrarevolucionar, tehnomenadžer, truli liberal i da nije slušao Tita i Bakarića.“
Za razdoblje od 18 godina (1972. – 1990.) u kojem mu je zabranjen svaki novinarski i javni rad, opisuje da se bavio ribarenjem, čitanjem knjiga, te izrezivanjem članaka iz novina. Uz podršku očeva prijatelja Grge Novaka (Hvar, 2. travnja 1888. – Zagreb, 7. rujna 1978.), hrvatskog povjesničara i arheologa te tadašnjeg predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bavio se istraživanjem i pisanjem o povijesti hvarskoga ribarstva u srednjem vijeku. Osvrćući se na to, disidentsko razdoblje svoga života, reći će da su ga „profesionalno ubili, a onda osudili da živi.“
Od 1990. godine ponovno javno djeluje, aktivno se zalažući za medijske slobode i demokratske vrijednosti kroz angažman u civilnim udrugama: Hrvatskom novinarskom društvu, Građanskoj inicijativi za slobodu javne riječi, Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava, Institutu otvoreno društvo, Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Godine 2005. dobio je Nagradu Miko Tripalo za doprinos razvoju demokracije i slobode medija, a 2010. godine Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava dodijelio mu je nagradu za životno djelo.
Napisao je i objavio nekoliko knjiga te pedesetak radova iz povijesti novinarstva i o problematici novinarstva, zaštiti i promicanju slobode medija.
-
Lokacija:
- Zagreb, Croatia
Csaba Nagy (1948-2019) joined the Petőfi Literary Museum's (PLM) Department of Manuscripts in 1983. Previously, he had worked at various libraries, and he completed a degree in Library Studies at Eger College, but until the early 1980s he was unable to find a position anywhere. Then he was employed at the National Széchényi Library's Department of Periodicals, which was led by Éva Lakatos. Through Lakatos, he got to know her husband, Ferenc Botka, director of PLM, who invited Nagy to the Museum.
Nagy developed an interest in the Hungarian exile in the West as an amateur historian at the beginning of the 1970s. He wrote articles on outstanding Hungarian scientists and physicians in exile. He became convinced that exile was a segment of Hungarian culture that was very important and needed attention. This inspired him to begin writing a lexicon of emigré writers and intellectuals.
His research focused on three countries over the course of his career: France, Germany, and Switzerland. French culture has always been in the forefront of his interests: he has always been enthusiastic about the language and about Paris, although he was not able to travel to the city for the first time until 1978. He tried to spend as much time in Paris as he could, and he became obsessed with the search for new archival sources relevant to Hungarian exile. He financed most of these trips himself. He developed excellent relationships with several Hungarian authors and artists living in exile, including Ferenc Fejtő and Tibor Méray, editor of the emigré periodical Irodalmi Újság [Literary Gazette].
Nagy was a frequent guest in Germany as well, especially in Munich, where he spent time with the editors of the journal Új Látóhatár [New Horizon], József Molnár and Gyula Borbándi. His professional collaboration with Borbándi was extensive. They helped each other professionally in many ways, and they also nurtured a good personal relationship, but in political terms they began to grow apart, particularly after 1989.
In Switzerland, Csaba Nagy became involved in the emigré network through his namesake, the poet Csaba Nagy, who was an editor of the Literary Gazette for some time. Nagy occasionally stayed also at László Nagy's house in Geneva. Through them, he had the chance to get to know practically everyone in the community of Swiss Hungarians.
Nagy was disgusted by the Kádár regime, and he was repeatedly persecuted by it as well. He was allowed to travel, but every time he left the country, he was interviewed about his plans and what would he talk about with his contacts in exile. Fejtő was one of the figures in whom the police was most interested: Nagy always said that they would speak about a one-time friend of Fejtő, the poet Attila József, who was in the centre of the communist canon at the time.
On one occasion, when he returned from Paris in 1980, he was thoroughly investigated by the custom officers. They took his luggage apart but could find nothing politically compromising, because he was prepared for such an investigation. His girlfriend came back from Paris sometime earlier and informed him that everything had been taken from her, so he should not try to smuggle emigré publications to Hungary. All of his belongings were taken away from him for further inspection, and the record mentioned only a "great amount of papers." He objected, but he was ignored. Nagy knew the tricks of the political police, and he worried that they themselves would provide the compromising materials in order to have him arrested. He was advised to complain at the Department of Administration at the Central Committee of the Hungarian Socialist Workers' Party, but the office responded that everything had been done in accordance with the law. He was invited to the Fiscal and Customs Police, where the officer informally let him know that the investigation had not been initiated by their office.
On another occasion, he was summoned to the police headquarters, where they tried to induce him to report on people in the exile community and to give his impressions of what the emigré intellectuals thought about Hungary. He responded by saying that the people abroad lived in a land in which the freedom of speech was protected. What they thought could be read in their publications, and he would not be able to add anything else. The secret police tried to get him on board for three years: he was harassed by them, and they promised him various benefits. He was approached even in Paris, where he had been invited to the consulate for a discussion. They were particularly interested in Fejtő and his 1986 international conference, but Nagy gave them no information.
As was revealed after the opening of the secret police archives, Nagy was under surveillance by a friend and colleague of his, who was a former political prisoner. They both belonged to a circle of friends around Imre Mécs. The poets György Somlyó and Endre Lázár Bajomi were also his friends. He served as a personal secretary and ghost writer for Bajomi for some time. After the regime change, he befriended the former emigré poet, György Faludy, who returned from Toronto to Budapest. He did not collaborate with the political opposition, but he was on good terms not only with Imre Mécs, but also with Miklós Haraszti and Miklós Gáspár Tamás. He attended the flying university lectures from time to time, and he was a keen reader of samizdat. Nagy has considered himself a liberal, and he felt close to the democratic opposition during and after the change of regimes. But he paid particular attention to not letting his political position interfere with his work, and he turned to every interview partner with respect, no matter what his or her political beliefs were.
-
Lokacija:
- Budapest, Hungary
Gyula Nagy, educator, businessman, agitprop educator of the Vasas Cultural House for 20 years, and the founder and leader of the legendary Black Hole club was born in Budapest. In 1968, he began pursuing studies at the Bem József Industrial Secondary School. Later, he got a job at Ganz-MÁVAG Works. He completed his studies at the Ho Chi Minh Teachers’ Training College (today Eszterházy Károly University).In 1974, he got his job at the Ganz-MÁVAG Vasas Cultural House as an agitprop educator and became the leader of the youth club. This youth club was the direct antecedent of Black Hole. Nagy organized the concerts together with his colleague, Tamás Pap. To do so, they needed approvals both from the local police unit and the municipal district council. He remembers Katalin Kiss, the leader of the Agitprop Educating Group of the 8th District Council. Thanks to her, Gyula Nagy and Tamás Pap could host bands which had very limited chances to play elsewhere in the country. Usually, the police simply gave formal approval of the district’s decisions. However, the organizers had to present the lyrics of the future concert in advance to the Cultural Unit of the Main Police Headquarters of Budapest (BRFK). They also had to provide tickets to the police, who sent undercover agents to these concerts. Normally, they only observed the performances, but they had the right to stop the concerts if they so pleased, as they did for example in the Kinizsi Garden once, when the singer did not sing the lyrics which had been submitted to the authorities. While the police usually consisted simply of László Kerti, who spend most of his time at Black Hole as a kind of “indoor sergeant,” as later was revealed, Black Hole was not without informants, and the files were expanding on the bands under observation (Sziámi, Európa Kiadó, Bizottság, and others) and their activities at Black Hole.
While Black Hole could only be brought into existence in 1988, Gyula Nagy and his friends already hatched plans to establish a musical center for the Hungarian New Wave in 1985. At the time, the cultural house already provided a much needed rehearsal place for many of these bands. For example, the Balkan Futorist led by László Kistamás and Károly Lehoczki regularly rehearsed at the cultural house. On January 1, 1988, the Ganz-MÁVAG was split into seven individual factories and nine divisions. This was the day when the directory board permitted the opening of a new youth club in the former bath. In February 1988, Black Hole opened its gates and became the most popular and disreputable underground club of Budapest. As Tibor Legát maintains, the very existence of Black Hole showed the softening of the dictatorship in the late 1980s. Nonetheless, the club was still a rather rare space of free initiatives, which made it more than a popular nightclub. This unique role of Black Hole changed and slowly disappeared with the regime change. After the transition, Black Hole remained open for another four years, but under the new circumstances, its significance changed. More and more nightclubs with similar profiles were opened, and the audience scattered or simply grew older. The new wave lost its influence. These issues were topped by financial problems and the evolving conflict between the club manager and the director of the community house. Gyula Nagy, Zoltán Molnár, and even some members of the bands all wanted to run the bar, which was the most profitable part of Black Hole. The battles around the bar ended with Molnár emerging victorious. On January 1, 1994 the director terminated the labor contract with Gyula Nagy. After twenty remarkable years, he was no longer the agitprop educator of the Vasas Cultural House. In the same year, the club was closed.
Until his death in 2018, Gyula Nagy ran a strip club in Budapest, and while there were several attempts to revive Black Hole, the unique experience could not be repeated.-
Lokacija:
- Budapest, Hungary
Gáspár Nagy was born in a small village to a poor peasant family which was well-known for its firm religiosity and its loyalty to the Roman Catholic Church, even in the 1950s. He finished elementary school in Bérbaltavár and was admitted to the Benedictine Grammar School in Pannonhalma. Before he could start his studies in Librarianship and Community Education at the College of Szombathely in 1968, he had to work as an unskilled worker for one year. He began to publish poems in the journal of the college, from which he graduated in 1971. At around that time, he was targeted by the political police, which kept him under observation until 1989. Nagy began his career as librarian in Budapest. He later worked as an editor at Móra Publishing House. In 1981, he was elected to serve as the secretary of the Writer’s Union. He was forced to resign in 1985 as a consequence of a poem he published urging the reburial of his namesake, former Communist leader Imre Nagy, who was executed after the 1956 Revolution and buried in an anonymous grave. In 1985, he was made secretary of the Bethlen Gábor Foundation, and from 1988 to 2004 he served as editor of the journal Hitel (“Credit”). In June 1989, he was invited to recite his poems at the reburial of Imre Nagy. He headed the cultural section of the Hungarian Catholic Radio from 2004 until his death in 2007.
As Gáspár Nagy noted in an interview, he found the 1980s a very hard time in political terms. Several of his works were censored and banned, and journals he published in were terminated, all this in a period in which he was artistically the most productive. Nevertheless, he was convinced that he was right in his beliefs. He felt that he was morally incorruptible, and this gave him strength. Reader responses also encouraged him to continue working along the same lines. The actor Imre Sinkovits once told him that he was extremely brave. He responded by saying: “I was not brave. I was just feared being afraid.”
-
Lokacija:
- Mađarska