COURAGE

povezivanje zbirki

Miroslav Brandt rođen je u mjestu Cerić kod Vinkovaca na istoku Hrvatske 2. ožujka 1914. Već sljedeće godine njegova obitelj napušta rodni kraj i seli se u Zagreb gdje je Brandt završio osnovnu školu i realnu gimnaziju godine 1932. Neko vrijeme posvetio se studiju medicine, da bi na kraju završio opću i nacionalnu povijest, zemljopis i latinski jezik po završetku Drugoga svjetskog rata. Godine 1948. zaposlio se u svojstvu kustosa Povijesnoga muzeja Hrvatske. Sljedeće godine postao je knjižničarom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, da bi 1950. postao asistentom na Povijesnom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Godine 1952. preuzeo je Opću povijest srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste godine odlazi na usavršavanje u Pariz na College de France i Archives Nationales. Radeći u arhivima u Zagrebu, Parizu, Londonu i Oxfordu, 1954. obranio je prvo doktorsku disertaciju na temu iz gospodarsko-društvene povijesti srednjovjekovne splitske komune, te se kasnije bavio krivovjerjem Johna Wyclifa i socijalnim pokretima u Splitu na kraju 14. stoljeću.

Prva faza Brandtova bavljenja historiografijom i uopće njegov javni rad jasno je pokazivao njegovu marksističku orijentaciju. U drugoj fazi 1970-ih i 1980-ih pokazivao je odmak od toga pristupa u svojem najznačajnijem djelu Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka iz 1980. u kojem je donio sintezu cjelokupne povijesti srednjega vijeka i to iz različitih istraživačkih kutova, kao i u studijama o ruskoj srednjovjekovnoj povijesti i povijesti heretičkih pokreta, ovoga puta bez naglaska na njihovoj socijalnoj dimenziji, već na raščlambi teološko-filozofske prirode gnostičko-dualističkih vjerovanja. Promjena njegovih političkih i svjetonazorskih pogleda je tako ostavila traga i u njegovim historiografskim radovima. Svoju usmjerenost prema svjetskim temama srednjovjekovne povijesti, Brandt je obrazlagao time što je iz političkih razloga bio nepodoban za režimske zahtjeve da se bavi hrvatskim srednjovjekovljem kojim su se bavili njegovi kolege koji su bili spremni pisati na partijskoj liniji, o čemu je pisao u svojim autobiografskim zapisima pod naslovom Život sa suvremenicima. Premda je to Brandtov iznimno subjektivan stav, to djelo može poslužiti kao povijesni izvor za istraživanje odnosa koji su vladali u socijalističkoj Hrvatskoj između režimske i „nepoštene“ inteligencije, kojoj je Brandt svojim javnim djelovanjem inklinirao. Osim toga, širina Brandtovih interesa nije se zaustavljala na historiografiji, nego se također bavio i književnošću, te opsežnim prevodilačkim radom na djelima njemačkoga i francuskog jezika s polja povijesnih znanosti i literature.  Tako je na hrvatski jezik s francuskoga preveo historiografske klasike kao što su djela belgijskoga povjesničara Henrija Pirennea Povijest Evrope: od seobe do 16. stoljeća i francuskoga povjesničara Marca Blocha Feudalno društvo, te romane Marcela Prousta Combray i Put k Swannu 1.

Brandt je kao docent, izvanredni i redovni profesor od 1957. do 1984. predavao Opću povijest srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegova disidentska faza započela je njegovim djelovanjem u Matici hrvatskoj čijim je potpredsjednikom bio od 1963. do 1971. godine. U središte zbivanja unutar nacionalnoga pokreta došao je onog trenutka kada je dao značajan doprinos u pisanju i sastavljanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971., Brandt je otišao na marginu javnoga i kulturnoga života, zbog svoga neslaganja s politikom režima. U istom periodu, počeo je fizički pobolijevati uslijed atmosfere progona i zastrašivanja koje je režim provodio nad onim dijelom hrvatske inteligencije što se istakao u Hrvatskom proljeću. Poslije toga, Brandt se također pojavljuje u svojim zapisima kao onaj koji odbacuje socijalističku ideologiju uopće, a napose jugoslavensku inačicu socijalizma i njegovu artikulaciju rješenja nacionalnoga pitanja. Tek se krajem 1989. uključio u javni život kada se založio za obnovu rada Matice hrvatske čija je djelatnost bila zabranjena od strane vlasti nakon 1971. godine. U međuvremenu, Brandt je u tajnosti pisao kritički odgovor na Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti  (SANU) iz 1986. u kojem se suprotstavio nakanama srpske politike da Srbija zavede prevlast u jugoslavenskoj federaciji nakon Titove smrti. Konačni epilog njegova odbacivanja komunističke ideologije djelo je Triptih povijesno-publicističkoga karaktera koje je izašlo tek 1992. Umro je u Zagrebu 21. srpnja 2002. godine u svojoj 88. godini života.  

Nenad Bukvić je viši arhivist u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Studirao je povijest na Odsjeku za povijest i arhivistiku i Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prvi doticaj s HDA-om imao je kroz studij arhivistike jer se dio predavanja i prakse odvijao u njegovim prostorijama. Nakon završenih studija, u HDA je došao 2009. kao volonter, a potom je postao i zaposlenikom. Bukvić trenutno obnaša funkciju pomoćnika ravnatelja.

Nenad Bukvić nije sudjelovao ni u kakvom obliku kulturne opozicije jer je u vrijeme kasnog komunističkog režima u Hrvatskoj bio dijete. Nije istraživao kulturnu opoziciju kao zasebnu temu, ali se doticao iste u okviru svoga doktorskog istraživanja. Bukvić u doktorskom radu istražuje povijest Sabora Narodne Republike Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1953. kroz analizu odnosa Sabora i pojedinca te kroz utjecaj Sabora na društvene odnose toga vremena.

U pojašnjenju pojma kulturne opozicije, Bukvić je krenuo od šireg značenja opozicije kao izražavanja stavova suprotnog od onog što se smatra uobičajenim obrascem ponašanja. Smatra da je politički sustav u socijalističkoj Jugoslaviji i Hrvatskoj imao određene zadane obrasce ponašanja koje su i organizacije i pojedinci trebali primjenjivati. Dakle, svako ponašanje koje je odstupalo od onoga uobičajenog ili poželjnog obrasca smatralo se nekim oblikom opozicije. Kulturnu opoziciju je definirao kao oblik takvog suprotstavljenog djelovanja u jednom užem segmentu kulturnog stvaralaštva, izražavanja slobode misli, javnog okupljanja, poticanja javnih rasprava, dijaloga i sl.

Leonid Bachynsky, born 28 February 1896 in Katerynoslav (later Dnipropetrovsk and now Dnipro), was a teacher, community activist and journalist. He studied the natural sciences at Kyiv University, before joining the ranks of the Ukrainian National Republic’s army (1918-1920). During the revolutionary years, he gave many lectures to the soldiers in UNR army camps, before moving along with other UNR leaders to Tarnów in 1920. Moving briefly to Przemyśl in 1921, he was assigned the directorship of a gymnasium in the village of Luka near Sambir, where he taught until the school was dissolved in 1923 by the Polish authorities. Bachynsky then moved to the Transcarpathian city of Uzhgorod, where he taught and also became involved in the organization of Plast (Ukrainian Scouts) until 1929, when the Czechoslovak government forced him to leave, reportedly because of his work with Plast and also his use of the term Carpatho-Ukraine in articles and speeches. He moved back to Przemyśl where he continued teaching, writing and organizing Ukrainian youth until the outbreak of war in 1939, when he moved to Jarosław and became director of a trade school. In 1944, along with many others, Bachynsky fled westward, landing in a deported persons camp near Heidenau, where he resumed his pedagogical work and youth outreach, prior to moving to the United States in 1950. He authored and compiled more than 45 works, many of them on farming and biology.

In 1952, he founded the Ukrainian Museum-Archives in Cleveland, Ohio, which he directed until 1977. Once in the US, Leonid worked as a machinist, but his real passion was collecting. His brother Evhen regularly sent him materials to Cleveland from Geneva from the 1950s to the 1970s, including the personal papers of diplomats, documentation of the Ukrainian Red Cross, and other items. Most of those were transferred to Carleton University in 1982, though the imprint of the Bachynsky brothers is still very much visible in the UMA’s holdings.

Painter. Studied at the Hungarian Academy of Arts between 1958 and 1963. He was a member of the Zugló Circle in the first half of the 1960s. Beginning in the mid-1960s, the structure of his works was geometric. In addition to studying local progressive traditions (Kassák, Korniss, and the European School), he also followed the development of international trends. In 1968 and 1969, he exhibited at the Iparterv exhibitions. He was a founding member of the Budapest Studio. In the early 1970s, he had a conceptual period, and he created works produced with photography, text, and offset collages. He studied the structure of images and the semantic aspects of signs. In the second half of the decade, he returned to painting. Aside from the lessons learned from his own hard-edge works of the late 1960s, he was also influenced by signal art and postmodernism. Traces of folk art, among other traditions, are also apparent in his use of motifs. Beginning in the 1990s, he created compositions related to building structures; later, he turned to emphasizing the depths of space. In the late 1980s, he was involved in teaching. His theoretical writings are also significant.