COURAGE

povezivanje zbirki

Miko Tripalo bio je „par excellence homo politicus“ (Josip Šentija). Uz Savku Dabčević-Kučar, Tripalo je najistaknutija ličnost reformskog pokreta hrvatskih komunista, tzv. Hrvatskog proljeća − „čovjek koji simbolizira 1971.“ Njegov politički angažman paradigmatičan je primjer generacija Hrvata druge polovice 20. stoljeća koji su od početne predanosti komunističkom pokretu i nastojanja njegove demokratizacije u konačnici „odbacili komunističke iluzije i ispratili ih u ropotarnicu povijesti.“
Iako podrijetlom iz bogate građanske obitelji, Tripalo se tijekom Drugog svjetskog rata priključuje Komunističkoj partiji kao predvodnici antifašističke borbe. Po završetku rata obnaša mnoge političke dužnosti. Kao predsjednik omladine Hrvatske i studenata i omladine Jugoslavije istaknuo se „širinom, otvorenošću i sposobnošću okupljanja i motiviranja ljudi.“ U Zagrebu, gdje djeluje od jeseni 1962., uvodi novi stil politike, „demokratizira proces odlučivanja i uključuje mlade i obrazovane ljude te potiče živost u kulturnom životu.“ Time se profilirao u značajnog reformatora koji postaje jednim od najutjecajnijih hrvatskih političara u drugoj polovici šezdesetih godina. Prijelomne 1971. godine Tripalo je bio član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i član Predsjedništva SFRJ kao predstavnik Hrvatske. Unatoč tome što je apostrofiran kao jedan od potencijalnih nasljednika Josipa Broza Tita, Tripalo staje na čelo hrvatskog reformskog pokreta i ostaje dosljedan svojim gledištima inzistirajući na promjenama. Sa skupinom reformski orijentiranih političara Tripalo povezuje nastojanje za demokratizacijom društvenog i političkog sustava s preustrojem jugoslavenske federacije, kojim bi se republike profilirale kao ravnopravne federalne države. Nakon sloma Hrvatskog proljeća kao jedan od čelnih ličnosti, smijenjen je sa svih funkcija i isključen iz javnosti. Uvođenjem demokratskih promjena 1990-ih, ponovno se politički angažira (1990. u vodstvu Koalicije narodnog sporazuma te Hrvatske narodne stranke, a 1994. u Akciji socijaldemokrata Hrvatske). Od 1993. pa do smrti 1995. saborski je zastupnik. Pet godina Tripalove javne djelatnosti od 1990. nadalje obilježili su patriotizam i principijelnost; u javnim istupima svoje opredjeljenje za „liberalizam, demokraciju i antifašizam“ potkrepljuje jasnim i nedvosmislenim stavovima kritizirajući kontroverze dnevne politike na isti način kao i 1971. Dosljedno se zauzimao za hrvatsku neovisnost, obranu hrvatskog suvereniteta i upozoravao je da se Hrvatska brani i demokratskim ustrojem, ravnopravnošću i boljim životom građana. U travnju 1993. Tripalo sudjeluje u osnivanju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u kome obnaša dužnost potpredsjednika. U studenom 1993. postaje predsjednikom Upravnog odbora Otvoreno društvo Hrvatska. Nakon njegove smrti 11. prosinca 1995., njegovim je imenom 1997. godine nazvana nagrada za ljudska prava Hrvatskog helsinškog odbora. Kao trajna vrijednost ukupnog djelovanja Mike Tripala mogu se istaknuti njegova nastojanja oko odbacivanja ideološke ortodoksije, podjednako rigidnog komunizma kao i nacionalizma: „U temelju njegova poimanja politike nalazila se vjera da samo demokratska i nacionalna prava građana mogu izvesti društvo iz stagnacije i međunacionalnih, građanskih sukoba.“

Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću, malom mjestu u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom antimonarhističkom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dva puta bio uhićen. U Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1942. postao je članom Komunističke partije Jugoslavije, a do kraja rata je napredovao u vojnoj hijerarhiji do čina majora. Početkom 1945. odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije. Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. (http://www.tudjman.hr/zivotopis/)

U Beogradu je 1957. završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu. Iste godine izlazi mu knjiga Rat protiv rata (Tuđman, 1957), povijesne i vojnoteorijske tematike. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu i posvećuje se znanstvenim istraživanjima objavljujući radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Uskoro se vraća u Zagreb i 1961., uz podršku vodstva Saveza komunista Hrvatske, postaje prvim direktorom novoosnovanoga Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatskoga instituta za povijest). (Kolar Dimitrijević, 2011) Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima koje ga optužuju zbog ne-marksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosilo na njegov stav da svaki narod u jugoslavenskoj federalnoj državi ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja žrtava logora Jasenovac. Bio je članom upravnih tijela Matice iseljenika Hrvatske (1964. – 1968.), te je za studijskoga boravka u SAD-u 1966. ostvario bliske veze s tamošnjim hrvatskim intelektualcima. Iako nije bio potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine, politički je nastradao pod sumnjom da je bio jedan od hrvatskih intelektualaca koji su stvarali atmosferu za njeno pojavljivanje. Bio je partijski optužen za propuste u vođenju Instituta te je prisiljen na ostavku i umirovljenje. Isključen je iz SKH, poglavito zato što su njegova gledišta o novijoj nacionalnoj povijesti ocijenjena kao suprotna onima Saveza komunista. (Čepo, 1982: 26)

Unatoč partijskom isključenju započinje razdoblje vrlo intenzivnoga znanstvenog djelovanja usmjerenoga na pitanja hrvatske povijesti i zbilje, koje mu je poslužilo kao priprema za kasnije političko djelovanje. Tuđmanov znanstveni rad je rezultirao knjigom Velike ideje i mali narodi (Tuđman, 1969) u kojoj se razmatrala uloga malih naroda u povijesti i njihovo pravo na samoodređenje. Navedeno pravo na samoodređenje nije za Tuđmana bilo u sukobu s mogućnostima međunarodnih integracija kao što je Europska zajednica. Promičući miroljubivu koegzistenciju suverenih nacionalnih država (u tom i ujedinjene Europe s cjelovitom Njemačkom), među ostalim je raščlanio i velikodržavne zlouporabe socijalističkoga internacionalizma. (Hameršak, 2016)

Godine 1970. postaje članom Društva hrvatskih književnika, članom Upravnog odbora Matice hrvatske i od 1971. predsjednikom njene Komisije za hrvatsku povijest. Sukladno svojim funkcijama, za hrvatskoga proljeća predavao je i pisao o nužnosti „izgradnje hrvatske državne suverenosti“ u brojnim časopisima (Dubrovnik, Kritika, Riječi, Hrvatski tjednik), a uključio se i u raspravu o amandmanima na Ustav SRH. Nakon sloma hrvatskoga proljeća, uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogoga zatvora i zabranu javnoga nastupanja u trajanju od dvije godine, oduzeti su mu čin i putovnica. U obrazloženju presude je u potpunosti prihvaćen stav optužnice da je Tuđman angažmanom u Matici hrvatskoj i povezivanjem s hrvatskom političkom emigracijom i stranim državama želio srušiti socijalistički društveni poredak u Jugoslaviji s ciljem stvaranja neovisne Hrvatske s kapitalističkim uređenjem. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci. (Vuković, 2004)

Iako mu je javno djelovanje bilo zabranjeno, nastavio je održavati veze s disidentima u Jugoslaviji i svijetu. Nakon odsluženja zatvorskih kazni, počinje se intenzivno družiti s drugim intelektualcima koji su također stradali u hrvatskome proljeću, prvenstveno s članovima Matice hrvatske i čelnicima svrgnutoga reformskog partijskog vodstva Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar. Pored povezivanja s disidentima u domovini, Tuđman se povezivao i političkim emigrantima, s kojima se sastajao 1977. u Austriji, Saveznoj Republici Njemačkoj i Švedskoj, ilegalno prelazeći jugoslavensku granicu. (Manolić, 2016: 140-147) Piše i radove u kojima kao rješenje za komunističku SFRJ vidi u njenoj demokratizaciji radi mogućnosti pravoga demokratskog dogovora među njenim narodima. Pored toga je zagovarao i „skandinavizaciju“ Jugoslavije, podsjećajući da su se preduvjeti za trajan mir i skladan suživot skandinavskih naroda stvorili tek onda kad su dokinuti svi oblici skandinavskih unija s danskom ili švedskom hegemonijom te uspostavom neovisnih nacionalnih država. (Tuđman, 1981c)

Zbog razgovora i intervjua koje je dao novinarima zapadnoeuropskih medija, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Godine 1981. je uhićen i osuđen na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvoga javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Osuđen je da je u razgovoru sa stranim novinarima više puta iznosio netočne tvrdnje, te da je time, povezan s vanjskim faktorom, vršio krivično djelo neprijateljske propagande. (Tuđman, 2011c: 99) Medijski i informacijski prostor u Jugoslaviji bio je strogo kontroliran, a režim je činio sve da onemogući kontakte stranih novinara s disidentima. Strani novinari koji su razgovarali s Tuđmanom 1980-ih bili su zaustavljeni na granici, oduzet im je snimljeni materijal i protjerani su iz Jugoslavije. S nepoćudnim stranim medijima prekidala se suradnja. No, režimu je bilo nemoguće zaustaviti distribuciju završne riječi Tuđmanove obrane sa suđenja 1981. godine. Tuđman je u procesu iznosio obranu u kojoj je prezentirao podatke koji su u rušili neke dogme jugoslavenskoga komunističkog društva i koji su prikazivali nepovoljan položaj hrvatskoga naroda u SFRJ. Njegova završna riječ na montiranom sudskom procesu fotokopirala se i distribuirala od ruke do ruke, ne samo u Hrvatskoj, nego i u emigraciji u kojoj je ubrzo objavljeno više „divljih“ izdanja obrane. (Tuđman, 1981a; Tuđman, 1981b; Tuđman, 1981d)

Kaznu je Tuđman služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanoga zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenoga stanja.

Kad mu je vraćena putovnica 1987., putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju i počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskoga naroda te stvaranju hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju suverene demokratske hrvatske države. Kako je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten politički pluralizam, Tuđman najprije na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu predstavlja svoju inicijativu za pokretanje demokratske stranke i svoj Prednacrt programskih osnova na kojem bi ta stranka počivala. Na temelju te inicijative, 17. lipnja 1989. održava se osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj je izabran za predsjednika. (Knežević, 2015) Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice, u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske.

U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine. Pod njegovim vodstvom Republika Hrvatska je međunarodno priznata te je u Domovinskom ratu obranila svoju teritorijalnu cjelovitost. Godine 1995. sudjelovao je u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini te bio supotpisnik Daytonskoga sporazuma.

Opozicijska djelatnost Franje Tuđmana u vrijeme socijalizma bila je višestruka. Počela je u sferi znanosti i kulture, a razvila se u najsnažniju političku opoziciju tadašnjem komunističkom režimu. Bio je posebno kritičan prema akademskoj historiografiji koja nije izlazila iz okvira ondašnje „političke korektnosti“, odnosno zadanih postulata vladajuće ideologije. Prvi se od povjesničara argumentirano suprotstavio višestrukim preuveličavanjem broja stradalih i logoru Jasenovac, pozivajući se na službene dokumente i izvore, zbog čega je dva puta završio u zatvoru. U svome dnevniku o tome je 4. lipnja 1982. zapisao: „Meni preostaje utjeha, da sam u hrvanju s magluštinama zabluda na kraju platio ceh za razbijanje fame i 'crne legende' da su na hrvatskom tlu učinjeni razmjerno najveći zločini u Drugom svjetskom ratu.“ (Tuđman, 2011b)

Franjo Tuđman bio je spreman podnijeti žrtvu radi svojih stavova i svjetonazora koji će kasnije postati temeljem njegova političkoga programa. Počeo je s drugačijim pogledima i interpretacijama nekih povijesnih tema čime se udaljavao od mainstreama akademske povijesti i povjesničara. Kad je izbačen iz komunističke organizacije, kojoj je pripadao od mladosti, postepeno će se odmaknuti i od marksističke i boljševičke ideologije i okrenuti načelima pluralizma i demokracije. Taj proces evolucije Tuđmanovih misli može se pratiti i na stranicama njegova dnevnika. Argumentacija kojom je branio svoje stavove i rad ubrzo je raznim kanalima raspačavana po domovini i svijetu i kasnije je postala temelj njegovoga političkog programa s kojim je pobijedio na prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj.

Njegov predsjednički mandat, koji se odvijao paralelno s Domovinskim ratom, bio je obilježen vladavinom „čvrste ruke“, zbog čega je doživljavao i brojne kritike. Tuđmanovi kritičari i dio javnosti često su ga nazivali autoritarnim nacionalističkim vođom, pa su ga čak uspoređivali i izjednačavali sa Slobodanom Miloševićem. (Hameršak, 2016) Tuđmanova takozvana „bosanska politika“ jedna je od najkontroverznijih tema njegove političke biografije. Njegovi kritičari često su tvrdili da je Tuđman, u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem, planirao podijeliti teritorij Bosne i Hercegovine. Štoviše, Carla del Ponte, tužiteljica Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), je nakon Tuđmanove smrti izjavljivala da bi optužila Tuđmana da nije umro 1999. godine. (http://edition.cnn.com/TRANSCRIPTS/0104/27/i_ins.00.html) Rasprave o Tuđmanovom predsjedničkom mandatu i dalje su u tijeku u novijoj hrvatskoj historiografiji. (Vidi: Goldstein, 2004; Sadkovich, 2006; Banac, 2010; Lučić, 2010).

Umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu i pokopan 13. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj. Većina hrvatske javnosti danas Tuđmana uglavnom pamti kao čvrstu, ali karizmatsku ličnost, kao čovjeka najzaslužnijega što je Hrvatska stekla svoju neovisnost i oslobodila svoja okupirana područja. U njegovu čast, zračna luka u Zagrebu od 2016. nosi njegovo ime.

Milko Valent je hrvatski književnik i kulturni djelatnik rođen u Zagrebu 1948. godine. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost, a od 1976. djeluje kao profesionalni pisac. Kao kulturni djelatnik zainteresiran je za kulturna događanja u Zagrebu, od početka kazališnoga festivala Eurokaz prati njegov rad, a svoje dojmove o Eurokazu objavljuje u knjizi Eurokaz  ̶  užareni suncostaj.

Gordana Vnuk diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a po struci je dramaturginja, članica HDDU-a. Magistrirala je na Université de Bourgogne (Francuska) na temu kulturnih politika. Kazalištem se počela baviti još u gimnaziji gdje je bila članica dramske grupe XVI. engleske gimnazije, a na prvoj godini Filozofskog fakulteta prelazi u grupu Coccolemocco koja je tada započinjala festival Dani mladog teatra. Paralelno s radom na festivalu sudjelovala je i u kazališnim predstavama – Jedan dan u životu Ignaca Goloba i u recitalu Čega nema tog se ne odreci. Gordana Vnuk kasnije radi na filmu u međunarodnim koprodukcijama Jadran filma s holivudskim producentskim kućama (MGM, Paramount Pictures, itd.). Zarađene novce ulaže u putovanja i gleda predstave diljem Europe gdje nova generacija umjetnika radikalno mijenja europski kazališni pejzaž. Priliku da viđene inovacije pokaže u Zagrebu pružila je Univerzijada. Organizacijskom komitetu nudi već gotovi program koji postaje dio kulturnih događanja za vrijeme sportske manifestacije. Tako je 1987. održan prvi Eurokaz. Narednih 30-ak godina Vnuk će biti direktorica festivala Eurokaz, te će bavljenje teatrom obilježiti njezinu profesionalnu karijeru kojoj će pridodati i vođenje kazališta u Chapter Arts Centre u Cardiffu (Wales, Velika Britanija) te poziciju intendantice jednog od najvećih kulturnih centara u Europi, Kampnagela u Hamburgu (Njemačka). Od 2009. predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 2013. primila je francusko odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti koje je jedno od najviših francuskih priznanja za javno djelovanje i doprinos u području umjetnosti.  

Društveni angažman Gordane Vnuk odbijao je partijsku i stranačku uniformnost, dragi su joj lijevi anarhizam i praxisovska stamenost, a u ranom marksizmu ne vidi ni danas ništa loše. Specifičnu političnost družine Coccolemocco najbolje je objasnio Branko Matan u tekstu „Ključić u ruci Marina Carića“: „Nešto se, nadalje, zbivalo s politikom. Bili smo politični, ali nimalo ifskovski. Možda bi se moglo reći da se s nama, tj. Coccom, Kuglom, pomalo i skopskim Teatrom Roma, teatar odmaknuo prema samome sebi, da bi se zatim vraćao u političko polje – ne više kao saveznik ili protivnik, nego kao netko nov i nesvodiv, analitičan na svoj način i iznutra superioran.“ (Matan, Eurokaz: 2002.).

Djelovanjem kroz teatar nastojala je sa svojom kazališnom skupinom utjecati na društvo i afirmirati njihov pogled na svijet – „jedan socijalizam, ali s ljudskim likom u kojem su stvari pravednije raspoređene i u kojima se čovjek bolje osjeća“. (Vnuk, Intervju, 26. siječnja 2018.).

Za Gordanu Vnuk kulturna opozicija je „svaka opozicija protiv ljudske gluposti, ali ponajprije mediokritetstva bez obzira na ideološki predznak. I dok u politici poluznanje i polutalent, kao mjerljivi znakovi mediokritetstva, donose probitke, pa i protiv ljudske gluposti, u kulturi ta dva znaka rade u prilog neslaganju, i to u smislu da se jedna hrpa ne želi ili ne zna složiti na drugu hrpu. Nama u Hrvatskoj više nedostaje kultura (takovog) slaganja, a manje neslaganja. Ili, da podastrem jedan citat Branka Gavelle, istina, odnosi se na književnost, ali da ga se proširiti na kulturu uopće, toliko drag drugom redatelju Brezovcu: „Mislim da je razvojna nejednomjernost karakteristika malih književnosti, a ne njihova kvantitativna zaostalost.“ U kazalištu svi su se napeli oko neslaganja s politikom; bolje bi bilo da se slažu, onako kako vješti pokeraši miješaju/slažu karte: hrpa iz lijeve ruke i hrpa iz desne spajaju se u jedan špil. Pa tako lice jedne karte gleda naličje druge. I igra započinje.“ (E-mail Lidiji Bencetić, 25. veljače 2018.).