COURAGE

povezivanje zbirki

Političar, publicist i pisac Milovan Đilas rodio se 12. lipnja 1911. u selu Podbišće kod Mojkovca u Crnoj Gori. Njegov otac Nikola bio je zapovjednik crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu i kasnije zagovornik bezuvjetnoga ujedinjenja Kraljevine Crne Gore sa Srbijom, tako da je mladi Đilas potjecao iz bjelaške obitelji s obzirom na unutarcrnogorske rascjepe prije i poslije 1918. Krajem 1920-ih godina pohađao je gimnaziju u Beranama i Kolašinu kada se najranije upoznaje s idejama radničkoga pokreta. Dolazak na studij Jugoslavenske književnosti na Filozofski faultet u Beograd početkom 1930-ih godina bio je prilika da se mladi Đilas aktivno uključi u ilegalni komunistički pokret putem njegovih studentskih organizacija na beogradskom sveučilištu. Već za diktature kralja Aleksandra, Đilas se uključuje u politički rad kada organizira studentske demonstracije na beogradskim ulicama protiv izbora 1931. godine na kojima se pojavila jedino vladina lista generala Petra Živkovića. (A. Đilas, 2011)

Nakon prethodnoga članstva u Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), članom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je u listopadu 1932. godine, da bi dvije godine nakon toga, kao sekretar partijske organizacije na beogradskom sveučilištu zbog komunističke agitacije, među studentima bio osuđen na pet godina zatvora prema Zakonu o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi (poznatijega kao Zakon o zaštiti države). Nakon tri godine izlazi iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici i priključuje se Titu oko konsolidiranja jugoslavenske Partije rastrgane frakcijskim borbama u predigri Drugoga svjetskog rata. Skupa s Aleksandrom Rankovićem pred sam rat, širio je partijske organizacije u Srbiji. Osim sklonosti političkom aktivizmu, Đilas se bavi i književnim radom pokazajući od početka literarnu ambiciju, tako da je u predratno doba napisao zavidan broj književnih kritika, pripovjetki, pjesama, priča, novela i eseja, kao i političko-ideoloških rasprava. Zagovarao je s Jovanom Popovićem i Radovanom Zogovićem ideološki tendencioznu književnost 1930-ih godina u tzv. „sukobu na jugoslavenskoj književnoj ljevici“ protiv Miroslava Krleže. (Lasić, 1970: 33-34)

Na tajnoj Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu u listopadu 1940. Đilas ulazi u najviše tijelo Politibiroa jugoslavenske Partije. Kao komunistički aktivist sudjelovao je u podizanju ustanka protiv talijanske okupacije u ljeto 1941. u Crnoj Gori u tzv. trinaestojulskom ustanku. Nakon razilaženja Tita i Draže Mihailovića oko vođenja antifašističkoga pokreta u jesen 1941. u jugozapadnoj Srbiji, Đilas se kao glavni lider Partije za Crnu Goru krajem 1941. i početkom 1942. oštro obračunava s promonarhističkim četnicima. U tom je razdoblju Đilas kao zastupnik staljinizma pokrenuo i tzv. klasni teror nad seljacima antikomunističkih raspoloženja u Crnoj Gori. Tijekom rata vršio je dužnosti u samom vrhu jugoslavenskoga partizanskog pokreta kao član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i prve vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), te je kao član Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) slovio kao njezin glavni ideolog. Đilas je već 1942. postao urednikom partijskoga glasila Borba odakle je organizirao ideološko usmjeravanje partizanskoga pokreta. Uz Tita, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja, zasigurno je najvažnija ličnost jugoslavenskoga komunističkog pokreta u ratu i poratnim godinama.

U kritici sovjetskoga modela nakon sloma odnosa sa Staljinom i Sovjetskim savezom 1948., Đilas je odigrao je najzapaženiju ulogu u partijskom vrhu. Dojučerašnji tvrdi staljinist početkom 1950-ih godina okuplja partijsku inteligenciju oko časopisa Nova misao, radeći na osmišljavanju posebnoga jugoslavenskog puta u socijalizam. Tako se oko njega i časopisa okupljaju najugledniji književnici i pisci tadašnjega jugoslavenskog kulturnog života kao Miroslav Krleža, Vladimir Dedijer, Petar Šegedin, Ivan Dončević, Dobrica Ćosić, Mihailo Lalić, Skender Kulenović, Milan Bogdanović, Joža Vilfan, Oskar Davičo i drugi.  Đilas je postepeno zamišljao da se u Jugoslaviji može oformiti jedan drugačiji oblik socijalizma koji bi dopustio djelovanje opozicije i unio slobode u javni i kulturni život. Vrhunac Đilasova utjecaja najsnažnije se izrazio na 6. kongresu KPJ-a u Zagrebu 1952., kada je došlo do promjene naziva iz KPJ u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Đilasovo razmišljanje našlo je izraza i u sljedećoj krucijalnoj izjavi toga kongresa: „Savez komunista nije i ne može biti u svom radu neposredni operativni rukovodilac i naredbodavac ni u privrednom ni u državnom i društvenom životu.“ Premda je Đilas imao podosta pristalica u partijskoj eliti i inteligenciji kao vođa vala „liberalizacije“ titoističkoga režima, nakon svojih 18 članaka i eseja Anatomija jednog morala u Borbi i Novoj misli objavljenih od listopada 1953. do siječnja 1954. koji su zazivali „demokratizaciju“ jugoslavenske diktature, bio je izbačen iz Partije u siječnju 1954. na Trećem plenumu CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), te su mu potom bila oduzeta sva partijska i ratna odlikovanja. Optužen je za rušenje jedinstva i monolitnosti Partije i „revizionistička“ skretanja od službene ideologije. Udar na Đilasa treba svakako uzimati u kontekstu Staljinove smrti i Titove najave u lipnju 1953. da će ići putem normalizacije odnosa sa Sovjetskim savezom što je ograničavalo prostor za daljnju „demokratizaciju“ koju je Đilas prizivao. (Banac, 2009: 19-20)

Nakon što je Đilas istupio s vlasti i iz Partije u travnju 1954., dao je intervju za New York Times u kojem je napadao Titov politički smjer u pravcu održanja čvrste diktature i nepopuštanju daljnjoj liberalizaciji njegova režima. U siječnju 1955. prvi je put osuđen na kaznu zatvora od godinu i pol dana. U tijeku toga suđenja, Đilas je izjavio u svoju obranu pred sudom da njegov „demokratski socijaliazam“ nije značio nikakvu restauraciju staroga kapitalističkog režima iz vremena prije rata, nego reformu postojećega socijalizma. (Milovan Djilas Papers, kutija. 11) U godini Mađarske revolucije 1956. Đilas je osudio Titovu podršku sovjetskoj invaziji na tu zemlju, radi čega je ponovno uhićen i osuđen u prosincu 1956. na 3 godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Kako je malo potom 1957. izašla Nova klasa, prva Đilasova knjiga na zapadu, bio je ponovno osuđen na još sedam godina zatvora. Iz zatvora je izašao 1961., ali je zbog objave njegove knjige Razgovori sa Staljinom u SAD-u 1962. ponovno zatvoren, a konačno je pušten 31. prosinca 1966. godine. U svim presudama Đilas je optužen na temelju čl. 118. Kaznenog zakona o „neprijateljskoj propagandi“. (A. Djilas, 2011) Zadnja kazna zbog knjige o Staljinu je došla prema Đilasovim tumačenjima kao ustupak održavanju dobrih odnosa Jugoslavije sa Sovjetskim savezom. (Đilas, 1984: 24)

Odlaskom u zatvor započinje Đilasova plodna publicistička i književna djelatnost disidentskoga karaktera koja je ostavila snažan utjecaj na hladnoratovski disidentski pokret. Slavu i ugled disidenta mu je donijelo njegovo prvo djelo napisano u zatvorskim ćelijama pod naslovom Nova klasa: jedna analiza komunističkog sustava izašla u izdavačkoj kući Fredericka Praegera u New Yorku 1957. godine, u kojoj optužuje novu komunističku elitu zbog neuspjeha komunističkoga projekta i njihova olakoga preuzimanja buržujskoga morala i njegova sustava vrijednosti. Osim toga djela, na pozicijama reformnoga i demokratskog socijalizma nastupa kritički prema tadašnjim komunističkim režimima, te piše o svojim ratnim i poratnim sjećanjima i druga svoja djela narednih godina: Razgovori sa Staljinom (1962.), Ideje iz zatvora (1979.), Memoari jednog revolucionara (1973.), Revolucionarni rat (1980.) koja sve objavljuje u Americi na engleskom jeziku. Uz disidentsku literaturu, Đilas je mnoga svoja djela iz ovoga razdoblja posvetio zemlji svojega podrijetla u romanu Crna Gora iz 1963. Raskid s Partijom i sa službenim marksizmom, vraćao je Đilasa na tradicionalne teme, vezane za crnogorsku nacionalnu i vjersku tradiciju. U tom smislu, odbacuje marksističku teoriju o naciji i nacionalizmu ukazujući da se nacija formirala daleko prije pojave kapitalizma, „hoću reći da nacije idu duboko u prošlost i da je ono što mi danas zovemo nacijom samo jedan oblik, jedna stepen u razvoju naroda srodnih po načinu života, po kulturi i jeziku.“ (Milovan Djilas Papers, kutija 37.)

U zatvoru se tako okreće od Marxa k Petru I. Petroviću Njegošu, najvećem crnogorskom pjesniku i piscu svih vremena, ispitujući njegova razmišljanja o Bogu, o problemu dobra i zla, te ispovijeda da je ideal pravde ono što ga je nagnalo u političku religiju kakav je komunizam. Osim bavljenja s Njegošem, u zatvoru je još i preveo ep Johna Miltona pod naslovom Izgubljeni raj na tadašnji srpsko-hrvatski jezik što je pokazalo Đilasovu sklonost da u zatvorskim danima razmišlja o religioznim pitanjima. U zatvorskom razdoblju je spominjao u svojim Zatvorskim beleškama 1960-ih godina i interes za crnogorskoga pravoslavnog sveca sv. Vasilija Ostroškog o kojom je planirao napisati knjigu Muke sv. Vasilija koju nikad nije realizirao. (Milovan Djilas Papers, kutija. 37.) Više je to bilo misaono traganje za tradicionalnom baštinom, nego duhovno pristajanje uz pravoslavno kršćanstvo, što je kasnije i sam Đilas istakao: „Nikakvo čudo što se mnogi opozicioneri u komunističkim zemljama okreću k religijama. K tradicionalnim ili osavremenjenim religijskim učenjima. Što se mene tiče, moja razmišljanja se ne kreću ni prema kakvoj određenoj religiji.” (Đilas, 1984: 47) Posebno se bavio crnogorskim temama i odnosima iz svoje mladosti od 1911. do 1929. u djelu Zemlja bez pravde iz 1958., te Njegoševim kompletnim političkim, vjerskim, književnim i pjesničkim djelom što je izrazio u studiji također tiskanoj u inozemstvu Njegoš: pjesnik, vladar i episkop iz 1966.

Budući da je Đilas zaključivao da je Sovjetski savez okoštala struktura birokratizma i da je sa svojim imperijalističkim projektom izdao ideju internacionalnoga komunizma, on je rješenje za krizu istočnoga socijalizma pronalazio na zapadu 1950-ih godina, u britanskom laburizmu i nordijskoj socijaldemokraciji. Sukus takvih njegovih razmišljanja su njegove veze s prvakom laburističkoga pokreta Aneuvinom Bevanom i Đilasov rukopis u ovoj zbirci pod naslovom Nordijski san. Kada je riječ o vezama s Bevanom, Đilas odbacuje da je ovaj britanski laburist imao idejne utjecaje na njegove koncepcije. Naime, već nakon razlaza sa Staljinom, dok je još bio dio jugoslavenskoga komunističkog vodstva, Đilas se povezao s krugovima sa zapadne ljevice. U svojim dnevnicima iz 1953. i 1954. oduševljavao se zapadnom socijaldemokracijom i zapadnim reformističkim pokretima ljevice, zbog čega je govorio „u pravu su boljševici (Lenjin) i socijaldemokrati (Plehanov): prvi, da je revolucija mogućna i neizbežna (doduše u zaostalim zemljama), drugi – da preko nje neće doći do demokratije i socijalizma (doduše, u tim istim zemljama). Ustvari, ove razlike i rascep u radničkom pokretu na te dve struje, sve više postaje – nezavisno od aktera i ideologa rascepa –rascepom savremena sveta. Buržaozija se „socijaldemokratizira“ na Zapadu, a seljački Istok „boljševizira.“ (Milovan Djilas Papers, kutija 11.) Uvođenje radničkoga samoupravljanja kao posebnoga puta Jugoslavije u socijalizam, Đilas je ocijenio u jednom zapisu iz svoga zatvorskog dnevnika od 18. veljače 1960. da ono ne može zaživjeti bez političke slobode i demokratizacije jugoslavenskoga društva. Zbog takvoga stava Đilas je smatran od Titova režima najopasnijim neprijateljem kao nositelj „trulog liberalizma.“ (Milovan Djilas Papers, kutija 37.). Tijekom 1980-ih godina s obzirom na tešku ekonomsku krizu u kojoj se našla Jugoslavija poslije Titove smrti, upozorava na „iluzornost društvene svojine“ i činjenicu da „samopravljanje nije moglo samo po sebi demokratizirati politički život u Jugoslaviji.“ Nemogućnost jugoslavenskoga tipa socijalizma da riješi ekonomsku krizu i da „demokratizira“ sam socijalizam Đilasa dovodi do zaključka da je „konačan rezultat jugoslavenskog samoupravljanaja privredni i zakonondavni kaos“ čije održanje je jedino u interesu partijske elite da zadrži svoj monopolistički položaj nad upravljanjem resursima jugoslavenske države.“ (Đilas, 1984: 117-118)

Po izlasku iz zatvora bio je pod stalnim policijskim nadzorom sve do kraja 1980-ih godina, a godine 1968. mu je vraćena putovnica te je putovao u Veliku Britaniju i SAD. Za vrijeme boravka u jesen 1968. Đilas svojim idejnim stavovima najviše privlači američku liberalnu i lijevu javnost posebno na sveučilištima, s tvrdnjama da je demokratski socijalizam moguć putem reformi, a ne samo putem revolucija i radikalnih društvenih promijena. Na neki način Đilas je time moralno rehabilitirao socijalizam predbacujući svu povijesnu krivnju na njegovu staljinističku izvedbu. (Milovan Djilas Papers, kutija 36.) Nakon povratka iz SAD-a nastupa u zapadnoj javnosti kao najpoznatiji jugoslavenski disident davajući brojne intervjue i pišući razne eseje i osvrte u zapadnim medijima, u kojima se postavlja kao kritički analitičar razvoja socijalističkih režima u Jugoslaviji i Istočnom bloku. Njegov ponovni pokušaj da 1970. posjeti Ameriku nije uspio jer su mu jugoslavenske vlasti odbile dati putovnicu. Tito je razmišljao da ga ponovno stavi u zatvor 1977., ali je na sugestiju tadašnje šefice britanskih konzervativaca Margaret Thatcher odustao od te zamisli jer je ona smatrala da bi time Đilas još više štetio ugledu Jugoslavije u vanjskom svijetu i unutarnjoj politici. (A. Djilas, 2011)

Poslije Titove smrti Đilas je zagovarao demokratizaciju jugoslavenske politike i nužne ekonomske reforme koje bi bile lišene ideološkoga dogmatizma kako bi se oporavila socijalistička ekonomija, zbog čega i daje punu podršku Perestrojki, programu reformi sovjetskoga vođe Mihaila S. Gorbačova. Aktivan je u beogradskim disidentskim krugovima 1980-ih godina kada sudjeluje na sastancima „Slobodnog univerziteta“ koji se održavao po privatnim stanovima, tako je jednom prilikom 1984. bio uhapšen prije nego što je održao predavanje o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, ali je ubrzo oslobođen uz prijetnje vlasti da će ponovno ići u zatvor. (A. Đilas, 2011) U unutarjugoslavenskim pitanjima, zalagao se u državnom smislu za održanje jugoslavenske federacije. Prvi intervju nakon 33 godine zabrane javnoga istupanja Đilas daje studentskom časopisu Katedra iz Maribora 1987. godine. Nakon uspona Miloševića na vlast u drugoj polovini 1980-ih godina Đilas mu se suprostavio i sudjelovao je u opoziciji njegovoj vlasti smatrajući da će njegova agresivna centralistička politika dovesti do raspada jugoslavenske zajednice. Umro je 20. travnja 1995. godine u Beogradu, a prema osobnoj želji pokopan je u svome rodnom selu u Crnoj Gori.

Tatjana Šarić zaposlena je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu od 2000. godine. Diplomirala je povijest i češki jezik i književnost te potom kao znanstvena novakinja HDA magistrirala (2008) i  doktorirala (2011) na temama iz suvremene hrvatske povijesti te stekla zvanje znanstvenog suradnika. U HDA radila je u Odsjeku za suvremeno arhivsko gradivo te Odsjeku za gradivo političkih stranaka i udruga. Osim na stručnim arhivističkim poslovima radila je i na stručnim i znanstvenim projektima. U opisanom je razdoblju nastalo i više stručnih i znanstvenih radova na teme iz suvremene hrvatske povijesti i arhivistike. U svom istraživačkom radu Tatjana Šarić bavila se, između ostalih, i temama iz kulturne povijesti (magistrirala je s radom „Kulturna politika vlasti 1945.-1953. Primjer Matice hrvatske“) te istraživanjem pojedinih kategorija društva (doktorirala je na temu "Položaj i uloga omladine i omladinskih organizacija u FH/NRH 1945.-1954.") čime je došla u dodir s pitanjima oporbe komunističkom sustavu kako u kulturi, tako i među mladima te je o njima pisala. Osobno nije sudjelovala u oporbenim aktivnostima.

Grgo Šore (Seget Donji, 15. veljače 1915. – ? 2000.) građevinski je tehničar i hrvatski politički zatvorenik. Nakon uspostave NDH služio je kao časnik u domobranima. U ljeto 1942. zbog neslaganja s politikom NDH koja je prepustila Dalmaciju talijanskim okupatorima na vlastiti je zahtjev demobiliziran. Nakon demobilizacije do ljeta 1944. radio je kao građevinski tehničar na izgradnji nasipa uz rijeku Savu, a potom je otišao u Travnik gdje se želio ponovno priključiti domobranima. Na liječničkom pregledu za prijem u vojnu službu utvrđeno je da boluje od tuberkuloze te je bio primoran na liječenje u travničkoj bolnici gdje je dočekao kraja rata.

S obzirom na to da nije sudjelovao u aktivnostima protiv partizanskoga pokreta, te mu je i brat poginuo u partizanima, Šore se u socijalističkoj Jugoslaviji nastavio baviti poslom građevinskoga tehničara. U Građevinskom odjelu Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora Travnik radio je na obnovi ratom uništenih objekata. Nakon ukidanja Okružnoga narodnooslobodilačkog odbora 1947. postao je direktorom građevinskoga poduzeća „Vlašić“. Šore je s direktorskom funkcijom dobio i ponudu za članstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Ponudu je prihvatio, ali iz straha jer je smatrao da bi zbog odbijanja mogao imati problema.

Međutim, prije formalnoga ulaska u Partiju, te neposredno nakon objave Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948., izgubio je povjerenje Partije. U proljeće 1949. UDBA je protiv njega pokrenula istragu te je u lipnju iste godine uhićen. Prema Šori, povod za istragu i uhićenje bio je njegov neformalni razgovor s poznanikom na temu aktualnih političkih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Nakon uhićenja proveo je tri mjeseca u sarajevskom istražnom zatvoru, te je u rujnu 1949. s grupom kažnjenika iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore među prvima otpremljen u logor na Golom otoku.

U logoru je proveo tri godine gdje je proživio najsurovije metode političkoga „preodgoja“. Kao građevinski tehničar sudjelovao je u projektiranju logorskih zgrada, ali zbog toga nije dobivao poštede. Zbog teškoga fizičkog rada, izgladnjivanja i psihičkoga zlostavljanja ponovno je obolio od tuberkuloze. Nakon neuspješnoga liječenja u logorskoj bolnici, prebačen je 1953. na liječenje u Sarajevo te je ubrzo pušten na slobodu. Iako se osjećao građaninom drugoga reda, uspio je dobiti posao u Travniku. Od izlaska iz logora pa do umirovljenja 1975. imao je solidan posao, bio je čak i direktor Stolarskoga poduzeća u Travniku.

Ipak, Šore se osjećao poniženim i obilježenim, te je početkom 1980-ih odlučio zapisati svoja sjećanja na Goli otok. Među nekoliko varijanti njegovih rukopisa (posljednju varijantu svojih sjećanja napisao je 1998.) nalaze se eksplicitni opisi i crteži mučenja koja je prošao. Također, njegovi rukopisi svjedoče i o dolascima Aleksandra Rankovića na Goli otok. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović) Dolazak čelnoga čovjeka jugoslavenskoga represivnog aparata na Goli otok upućuje na to da je ideja otvaranja logora morala poteći od najvišega partijskog rukovodstva na čelu s Josipom Brozom Titom. (Previšić, 2014: 94)

Šore je svoja sjećanja zaključio riječima: „Neka ne dođe do osvete po ovim zbivanjima. Ja opraštam, ali ne mogu zaboraviti sa željom da se više nikada ni u kom vidu ne ponovi.“ Hrvatski povijesni muzej je početkom 2000. od njegova sina Stjepana otkupio ukupno 16 dokumenata nastalih u razdoblju od 1945. do 1998. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)

Alojzij Šuštar (Grmada nad Trebnjem, 14. studenoga 1920. – Ljubljana, 29. lipnja 2007.) bio je slovenski svećenik, ljubljanski nadbiskup. Kršten je u župnoj crkvi u Dobrniču. Završio je osnovnu školu u Trebnju (1927. – 1932). Pohađao je gimnaziju u sjemeništu sv. Stanislava u Šentvidu (1932. – 1940.). Upisao se na Bogoslovni fakultet u Ljubljani 1940. Ujesen 1941. ljubljanski biskup Gregorij Rožman poslao ga je na studij u Rim. Studirajući filozofiju i teologiju u Rimu, boravio je na kolegiju Germanicum et Hungaricum. Licencijat iz filozofije postigao je 1943. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu obranivši tezu De caritate apud Joannem apostolum čime je stekao doktorat iz teologije.

Zaređen je za svećenika u Rimu 27. listopada 1946. jer mu jugoslavenske vlasti nisu dopustile povratak u zemlju. Za vrijeme svojih studija u Rimu, zbog zdravstvenih razloga išao je u Švicarsku, a biskup Chura, Christian Caminada imenovao ga je kapelanom u Sankt Moritzu (1949. – 1951.). Iste 1951. postao je profesorom filozofije i vjeronauka na kolegiju Maria Hilf u Schwyzu. Profesorom moralne teologije na sjemeništu u Churu imenovan je 1963. godine. Švicarsku je putovnicu stekao 1965., i nakon toga je počeo posjećivati Sloveniju. Biskup Chura Johannes Vonderach imenovao ga je svojim vikarom 1968., a iste je godine imenovan i prvim rektorom novoosnovanog Višeg teološkog učilišta u Churu. Godine 1971. postao je tajnikom novouspostavljenog Vijeća biskupskih konferencija Europe. Jugoslavenska putovnica izdana mu je 1976. godine. U Sloveniju se vratio 3. siječnja 1977. godine. Već 17. siječnja 1977. ljubljanski nadbiskup Jožef Pogačnik imenovao ga je kanonikom Stolnog kaptola. Arhiđakonom trećeg arhiđakonata Ljubljanske nadbiskupije imenovan je 19. listopada 1977. Na Bogoslovnom fakultetu u Ljubljani započeo je predavati 1978. Za izdavačku kuću Mohorjeva družba iz Celja napisao je knjigu Prenova v Cerkvi (Obnova u Crkvi).

Šuštar je imenovan ljubljanskim nadbiskupom 23. veljače 1980. Njegovo imenovanje iznenadilo je komunističke vlasti jer on ni sa čim pred njima nije bio kompromitiran. Posvećen je za ljubljanskog nadbiskupa 13. travnja 1980. uz sudjelovanje mađarskog primasa kardinala Lászla Lékaija iz Ostrogona, 27 drugih biskupa i 500 svećenika. Nadbiskup Šuštar imenovan je 1981. u Papinsko vijeće za društvene medije, a 1983. članom Kongregacije za katolički odgoj. Njegov je program bio nastaviti sa započetom obnovom Crkve, potaknuti zanimanje za vrijednosti evanđelja, potvrditi svoje riječi svakodnevnim djelima i razriješiti sva otvorena pitanja kroz otvoreni dijalog utemeljen na međusobnom poštovanju.

Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama predložio je 16. ožujka 1981. dijalog na temelju 9 točaka. Do 1986. uspio je postići da su mu vlasti dopustile da se za Božić obrati javnosti preko radija, što je bio velik napredak za Katoličku Crkvu. Bio je ekumenski aktivan, posebno njegujući odnose s Evangeličkom Crkvom i Srpskom pravoslavnom Crkvom. Šuštar je posjetio srpskog patrijarha Germana u Beogradu 1982. Bio je angažiran u osnivanju Slovenske pokrajinske biskupske konferencije unutar Biskupske konferencije Jugoslavije. Trudio se oko procesa nacionalnog pomirenja, počevši od Izjave slovenskih biskupa u ožujku 1990. i inicirajući komemoraciju na Kočevskom Rogu u srpnju 1990., a trajno je pokretao inicijative oko nacionalnog pomirenja Slovenaca. Podržao je slovenski proces osamostaljenja. Za vrijeme slovenskog rata za neovisnost apelirao je na sve biskupske konferencije i katoličke organizacije da priznaju slovensku neovisnost. Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju uspio je otvoriti 1993. Umirovljen je 1997., a umro 2007.