COURAGE

povezivanje zbirki

Katolička novinarka, književnica i pjesnikinja Smiljana Rendić rodila se u Splitu 27. kolovoza 1926. godine od oca Marka i majke Ivanice Rusinović. U razdoblju od 1933. do 1940. godine pohađala je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu gdje se pred izbijanje rata priključila i hrvatskom katoličkom pokretu. Poslije rata, 1948. godine komunističke vlasti u Splitu istjeruju nju i majku udovicu iz njihova stana zbog oporbenoga držanja njezine obitelji prema novom režimu. Pedesetih je godina radila u splitskoj tvornici Jugoplastika da bi se 1960. godine preselila u Rijeku. Ondje se 1961. zaposlila u administraciji časopisa Pomorstvo gdje je ostala raditi sve do prisilnoga umirovljenja 1971. godine. U Rijeci je u početku radila i za list La voce del popolo, međutim, nakon što je otkriveno da je vjernica bila je otpuštena iz toga lista koji je bio pod nadzorom Komunističke partije. Godine 1963. počinje njezina suradnja s Glas Koncilom, najznačajnijim katoličkim listom u socijalističkoj Jugoslaviji. U njemu objavljuje priče s autobiografskom pozadinom pod pseudonimom Berith u kojima kroz novele i eseje prikazuje osobni život i život svojih suvremenika u vremenima posvemašnje ateizacije i brisanja nacionalnoga identiteta. Iste godine počela je kao novinar surađivati u Glasu sv. Antuna Padovanskog pod pseudonimom Vjera Marini.

Godine 1971. zbog članka Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod objavljenoga u časopisu Kritika došla je pod udar komunističkih vlasti na temelju članka 118. Kaznenoga zakona. Na sudskom procesu 1972. godine donesena joj je zabrana javnoga istupanja i pisanja u roku od godine dana te zatvorska kazna od godinu dana. Sljedeće godine nakon žalbe sudu, presuda Smiljani Rendić od strane Vrhovnoga suda preinačena je u godinu dana zatvora uvjetno, ali je i dalje ostala vrijediti kazna od godine dana zabrane pisanja i javnoga istupa čemu je bila i pridodana kazna prisilnoga umirovljenja. Od godine 1973. do smrti živjela je kao umirovljenica u Rijeci, ali je i dalje nastavila bavljenje svojim novinarskim i književnim radom, prije svega u Glasu Koncilu. Zanimljivo da je početkom 1980-ih u vrijeme pojave poljskoga pokreta Solidarnost, Rendić prva novinski izvještavala o poljskim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji kada takvi procesi nisu odgovarali režimu i medijima pod njegovom kontrolom zbog čega je o njima u početku vladala medijska cenzura. Godine 1988. dobila je i posebnu nagradu Glasa Koncila pod naslovom „Zlatno pero Glasa Koncila“. Iako nije bila formalno obrazovana, svojim intelektualnim radom stekla je zavidno teološko znanje. Zasigurno, Rendić je bila najznačajnija hrvatska katolička novinarka u drugoj polovici 20. stoljeća. Umrla je 26. svibnja 1994. godine u Rijeci u 68. godini života. 

Lydia Sklevicky rođena je u Zagrebu 1952., a tragično je stradala 1990. u Delnicama. Sklevicky je diplomirala sociologiju i etnologiju 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 1984. sociologiju kulture s temom rada Žene i moć - povijesna geneza jednog interesa. Njezin nedovršen doktorski rad Emancipacija i organizacija. Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva (NR Hrvatska 1945. – 1953.) objavljen je kao dio knjige Konji, žene, ratovi koji je priredila Dunja Rihtman-Auguštin. Godine 1976. zaposlila se na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), a krajem 1988. prelazi na Institut za etnologiju i folkloristiku gdje je radila do svoje smrti.

Hrvatska znanstvenica i intelektualka Lydia Sklevicky, prema mišljenju Anamarije Štambuk Starčević, spada u ljude za koje će njihovi suvremenici reći kako je riječ o ljudima koji su ispred svoga vremena, a za Lydiju i kako je riječ o osobi iznimne životne i intelektualne snage koja je u jednom desetljeću profesionalnoga djelovanja otvorila i obradila više tema od brojnih kolega u cijelom životnom vijeku, a ujedno i ostvarila veći utjecaj na društvo (Starčević Štambuk, Intervju, 1. ožujka 2018.). Područje njezina znanstvenog rada protezalo se od socijalne povijesti, ženskih studija, antropologije roda pa sve do političkih rituala, no najveći je doprinos dala upravo u proučavanju socijalne povijesti žena. Sklevicky je bila aktivna članica profesionalnih udruženja Sociološkog društva Hrvatske, a posebno njegove sekcije „Žena i društvo“, Hrvatskog etnološkog društva i  Sekcije za istraživanje povijesti žena „Nada Klaić“ pri Povijesnom društvu Zagreb.

Što je Lydia Sklevicky značila za feminizam u Hrvatskoj, posebno za njegove početke, svjedoče riječi Rade Iveković: „Tih prvih godina feminizma naše generacije, kada smo bile na udaru cijele javnosti, svih političkih struktura, roditeljske generacije, medija, većine naših muških kolega (uz perpleksno držanje i nedoumice jedino onih koji su mislili našu misao rekuperirati) i mnogih od naših životnih suputnika – mi smo se ludo zabavljale, a Lydia je bila jedan od centara našeg malog miješanog društva.˝ (Iveković, 1995: 26).

Koji su bili motivi za feminističko djelovanje Lydije Sklevicky saznajemo iz teksta Dunje Rihtman-Auguštin koja kaže kako ju nije „neki osobni motiv potaknuo na feminističko promišljanje života i društva, nego baš ta mogućnost koju je antropologija žene nudila da se uznemiri naše dotrajalo znanje o tom istom životu i poretku u društvu (ne samo u onom bivšem, socijalističkom).“ (Rihtman-Auguštin, 1995: 21)  

Postkonceptualni umjetnik Mladen Stilinović rođen je u Beogradu 1947. godine, a većinu života proveo je u Zagrebu. Kao mlad napušta srednju školu te se odlučuje za samoobrazovanje. Zanima se za povijest, teatar i vizualne umjetnosti, te piše poeziju. Od 1969. do 1976. glavno mu je područje interesa eksperimentalni film. Bio je članom Grupe šestorice autora (1975. - 1981.), zajedno s Vladom Martekom, Borisom Demurom, Željkom Jermanom, Svenom Stilinovićem i Fedorom Vučemilovićem. Jedan je od suosnivača Galerije Podrum, a od 1981. do 1991. vodi Galeriju proširenih medija u Zagrebu. Godine 1994. surađuje s grupom IRWIN na projektu „Retroavangarde“.

Partija je 1981. godine cenzurirala Stilinovićev rad „Rad je bolest. Karl Marx“. Rad je izložen u Salonu mladih i uklonjen od strane Partije. No, tri mjeseca kasnije rad je nanovo izložen na grupnoj izložbi u Galeriji Studentskog centra, te je izazvao velik interes stručne javnosti. Stilinović opisuje Rad na sljedeći način: „Kada sam počeo izrađivati umjetnička djela o radu, kao što je „Rad je bolest. Karl Marx“ (1981.), u Jugoslaviji je to interpretirano na dva načina: prvi je da je bila riječ o originalnom citatu Karla Marxa, a drugi da sam se potpisao kao Karl Marx – što je točno. Zabavljao sam se. U razdoblju socijalizma, sve što je potpisao Karl Marx smatralo se istinitim. Tako da sam bio ironičan.“ (link: http://www.flashartonline.com/article/mladen-stilnovic/)

Stilinovićevo umjetničko djelovanje obuhvaća kolaže, fotografije, knjige umjetnika, slike, instalacije, akcije, filmove i video radove. Nastavlja tradiciju avangardne umjetnosti zauzimajući se za društvenu dimenziju umjetnosti. Sukladno tome, kritički se odnosi prema umjetničkom establishmentu 1970-ih i 1980-ih godina, a također kritički, cinično i ironično komentira društvenu zbilju. Najpoznatiji umjetnički ciklus mu je „Eksploatacija mrtvih“, a osim toga, valja izdvojiti „Novac“, „Smrt“ i „Ekonomija“.

Aleksandar Stipčević pohađao je osnovnu školu i gimnaziju u Zadru, a diplomirao je arheologiju 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Religiozni simbolizam u Ilira. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao načelnik Odjela za tiskane knjige (1957.  ̶  1974.), bio je viši predavač predmeta Uvod u arheologiju na Filozofskom fakultetu u Prištini (1970.  ̶  1973.), predavač na Poslijediplomskom studiju bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (od 1971.), ravnatelj knjižnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1974.  ̶  1983.), glavni urednik drugoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (1983.  ̶  1989.). Na novoosnovanoj Katedri za bibliotekarstvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu predavao je najprije honorarno od 1978. godine, a 1987. je izabran za redovitoga profesora. Ondje je radio sve do umirovljenja 1997. godine. Stipčevićevi znanstveni interesi uključivali su kulturu drevnih Ilira, informacijske znanostima i enciklopedizam, albanologiju te povijest i sociologiju knjige. Stipčević je bio član i Akademije umjetnosti i znanosti na Kosovu.

Kao društveni povjesničar knjige, Stipčević pripada vrlo malom broju hrvatskih znanstvenika koji su pristupili temi cenzure sa znanstvene strane nakon propasti komunizma 1990. O cenzuri je napisao nekoliko knjiga, i teorijsko-povijesnih i biografskih, u kojima je progovarao o svom vlastitom iskustvu cenzure za vrijeme jugoslavenskoga socijalističkog razdoblja (npr. O savršenom cenzoru, Cenzura u knjižnicama, Priča o hrvatskom biografskom leksikonu).

Stipčević je bio zainteresiran za temu represije jer je njezino nasilje iskusio nekoliko puta, npr. godine 1944. kada su partizanske trupe oslobodile Zadar i čistile knjižnice od „fašističkih“ knjiga koje su bile bačene samo zato što su bile napisane na talijanskom jeziku. Godine 1955. knjižnice je trebalo očistiti od knjiga čiji je autor bio partijski disident Milovan Đilas (1911.  ̶  1995.) U to je vrijeme Stipčević služio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i morao je izvršiti naređenje da ukloni Đilasove knjige iz vojne knjižnice i da izreže njegove fotografije iz drugih knjiga. Napokon, iskusio je snagu cenzure kada je postao glavnim urednikom drugoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona 1983. godine. Prvi je svezak bio povučen iz prodaje u knjižarama na zahtjev nekih članova Partije i veterana SUBNOR-a zbog navodnoga nacionalizma i nemarksističkoga pristupa. Zbog toga je velik broj Stipčevićevih registratora posvećen temi „čišćenja“ knjižnica koje je on metaforički nazivao „kastracijom knjiga“ (Stipčević, 2008: 345).

Prema riječima Anđelke Stipčević, Aleksandar je bio „bezopasan antikomunist“, nije dizao (kontra)revoluciju, suprotstavljao se komunističkoj ideologiji samo u svojoj glavi, a otvorenije tek nakon 1990. godine što je vidljivo u njegovim knjigama. Nikad nije bio član Partije. Međutim, izravan sukob dogodio se prilikom njegova urednikovanja drugoga sveska Priče o biografskom leksikonu kada je 1985. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske održao konferenciju posvećenu ideološkoj situaciji u Hrvatskoj. Govornici su identificirali prodiranje nacionalizma u kulturu i znanost naglašavajući da je Hrvatski biografski leksikon najeklatantniji primjer jer se hrvatska povijest interpretirala bez marksističkoga pristupa. Nije bilo dovoljno reći da je izdanje znanstveno, već je njegova marksistička orijentacija trebala biti posebno naglašena.  

Godine 1989. Stipčević se prijavio za posao na Odjelu za bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu, gdje je svaki kandidat morao dokazati da ima „moralni i politički karakter“. Drugim riječima, morao/la je dokazati da je simpatizer komunizma, no dekan je prihvatio Stipčevićevu prijavu kojoj su očito nedostajale te kvalifikacije zbog zasluga za hrvatsku kulturu.

Aleksandar Stipčević bio je protiv represije svih vrsta sloboda u svim režimima (ne samo komunizma, već i fašizma jer je rođenjem 1930. godine u Zadru iskusio i proživio svoju mladost pod vladavinom fašista). Osuđivao je i komunizam i fašizam jer su oba bili totalitarni režimi. No komunizam je, pogotovo staljinističkog atipa, bio u njegovim očima gori jer je Staljin ubijao pripadnike svoga vlastitog naroda. (Intervju sa Anđelkom Stipčević)