COURAGE

povezivanje zbirki

Ivan Supek hrvatski je fizičar i pisac te jedan od najistaknutijih hrvatskih angažiranih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1915., a u istome gradu je 1934. maturirao te 1939. diplomirao studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu. Krajem 1940. godine u Leipzigu je i doktorirao fiziku nakon čega postaje asistent Werneru Heisenbergu te radi na istraživanjima supravodljivosti i na području kvantne elektrodinamike. Kao mladić početkom 1930-ih pristupio je Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a potom i Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Ipak, krajem istoga desetljeća, za vrijeme tzv. sukoba na ljevici, odbio je „nasljedovati dogmatski shvaćen dijalektički materijalizam držeći ga nespojivim s modernom znanošću, slobodom i stvaralačkom izvornošću, a u sumnju je doveo i Staljinovu nepogrešivost, pa je isključen iz KPJ 1940.“ (Kutleša i Hameršak; 2015)

U ožujku 1941. godine zbog antifašističkih stavova i djelovanja uhitio ga je Gestapo, ali je nakon nekoliko mjeseci pušten na Heisenbergovu intervenciju. Umjesto nastavka rada s Heisenbergom, Supek se vratio u Zagreb i aktivno priključio antifašističkom pokretu. Istaknuo se djelovanjem u Prosvjetnom odjelu Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943., a kao član predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom u lipnju 1944. održao je jedini govor o znanosti naglasivši važnost znanosti za razvoj zemlje i apeliravši protiv razvoja i moguće upotrebe nuklearnoga naoružanja.

(http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek).

Nakon Drugoga svjetskog rata bio je prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu na kojem je i osnovao Školu teorijske fizike. Osnivač je i prvi direktor Instituta Ruđer Bošković (IRB) koji je 1950. osnovan za istraživanja na području atomske fizike. Supek je bio „glavni protivnik političkih stremljenja u Jugoslaviji kojima je cilj bio razvoj nuklearnoga oružja.“ (Ilakovac, 2013: 37) Godine 1958., zbog toga što je „izražavao protivljenje prijedlozima za investicije i rad koji bi se mogao izravno ili neizravno upotrijebiti za gradnju nuklearnoga oružja“ (Ilakovac, 2013: 16), bio je prisiljen dati ostavku u IRB-u.
Pored rada na polju fizike, veliki je pečat ostavio i na polju filozofije znanosti nastojeći povezivati prirodne znanosti s filozofijom, umjetnošću, humanizmom, religijom i etikom. Bio je prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti – JAZU (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – HAZU), čiji je dopisni član postao 1948., a redoviti 1961., 1965. osnovao je Institut za filozofiju znanosti i mir. Osnivanje tog Instituta bilo je dijelom njegovih napora u borbi za principe mirotvorstva, napretka svijeta i razoružanja, što je tada najaktivnije na globalnoj razini promicao Pagvaški pokret. U Pagvaški pokret uključio se 1961., inicirao je formiranje njegove jugoslavenske grupe i razvijao je intenzivnu međunarodnu suradnju te pokrenuo i uređivao časopis Encyclopaedia moderna koji se također temeljio na principima Pagvaškog pokreta.

U vrijeme Hrvatskoga proljeća bio je rektorom Sveučilišta u Zagrebu (1968. – 1972.), te je potaknuo osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970.). Zbog neprihvaćanja zaključka 21. sjednice Predsjedništva SKJ iz prosinca 1971. i pomaganja progonjenim hrvatskim intelektualcima nakon sloma Hrvatskoga proljeća, došao je na udar režima te je 1970-ih godina marginaliziran kao politički nepodoban. Tada se okreće književnom radu kojim se bavio još od mladosti.

Najviše je pisao romane i drame. Godine 1959. napisao je svoj prvi roman Dvoje između ratnih linija inspiriran tzv. sukobom na ljevici prije Drugoga svjetskoga rata, a problematizira sudbinu pojedinca stiješnjenog između zaraćenih kolektiva. Iste je godine objavio i dramu Na atomskom otoku, koja je ubrzo bila zabranjena, „jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.“

(http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek). Šezdesetih godina piše nekoliko povijesnih romana i drama od kojih se neki mogu promatrati kao način izražavanja neslaganja s tadašnjim društvenim i političkim sustavom. Biografsko-povijesna drama Heretik (1968.) jedina je od njegovih drama koja je bila dobro primljena i kod publike i kod kritike. Govoreći o renesansnom heretiku Marku Antunu de Dominisu, Supek je aludirao na položaj disidenata u drugoj polovici 20. st., ali i na vlastiti položaj čovjeka koji djeluje protiv dominantnih strujanja (Senker, 2015: 45), iako je tada (1960-ih) još uvijek imao ugledan položaj u javnom životu. (Intervju s Bojanom Marottijem) Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, njegova djela postaju vlastima nepoželjna. Naklada romana Opstati usprkos iz 1971. spaljena je na početku obračuna vlasti s Hrvatskim proljećem, a zbog sadržaja koji je aludirao na Hrvatsko proljeće iz prodaje je bio povučen i njegov roman Extraordinarius objavljen 1974. (Kutleša i Hameršak, 2015)
Zbog svojeg pisanja će 1980-ih pasti u još veću nemilost. Najveći je odjek imala njegova esejističko-memoarska knjiga Krivovjernik na ljevici objavljena 1980. u inozemstvu (Bristol), u kojoj je prikazao najnoviju povijest Hrvatske iz svoje osobne perspektive te se pritom kritički osvrnuo na represivne metode kojima je KPJ izgrađivala totalitarnu vlast. Zbog toga je bio izvrgnut napadima komunističkih dogmatika, a ti napadi su se još pojačali nakon 1983. kad je dio tih Supekovih sjećanja objavljen u knjizi So Speak Croatian Dissidents (Norval: Ziral), a pogotovo kad je u Chicagu objavio knjigu Krunski svjedok protiv Hebranga (na engleskom i hrvatskom jeziku) u kojoj je prikazao okolnosti ubojstva Andrije Hebranga i ulogu UDBE u tom činu. Režim ga je potpuno neopravdano počeo etiketirati „ustašom“ i „vođom neprijateljske emigracije“, pozivan je na informativne razgovore u policiju te mu je oduzeta putovnica, što ga je kao međunarodno poznatoga znanstvenika posebno pogađalo.

Krizom komunističkoga sustava u Jugoslaviji Supek obnavlja svoju javnu djelatnost i pozdravlja uvođenje višestranačja i sam se politički angažiravši. (Ilakovac, 2013: 21) Godine 1991. izabran je za predsjednika JAZU koja je uskoro preimenovana u HAZU. Na čelu HAZU-a ostao je do 1997. godine odradivši dva mandata. Bio je glasan protivnik vojne agresije na Republiku Hrvatsku početkom 1990-ih i tražio je podršku svjetske javnosti hrvatskoj borbi za neovisnost. Na unutrašnjem planu bio je oštar kritičar svih hrvatskih vlada ukazujući na pojedine negativne društvene pojave. (Ilakovac, 2013: 40-41).

Prema svjedočenju nekih njegovih suradnika, Supek je volio izvaninstitucionalno djelovati. Iako je bio lijevo orijentirani intelektualac, militantni aspekt socijalističkih režima odbijao ga je od bliže suradnje s komunističkom vlašću. (Intervju s Bojanom Marottijem) Bojan Marotti ga u intervjuu za COURAGE opisuje kao vječitoga individualca koji je volio poziciju svojevrsnog „heretika“, koji je uvijek išao kontra, protiv države i prevladavajuće struje u svemu. Čak i kad je hrvatski patriotizam postao dominantna paradigma nakon sloma komunizma, on je vrlo brzo, iako je bio hrvatski patriot, krenuo u određenu heretičku poziciju. (Intervju s Bojanom Marottijem) Dobitnik je Nagrade za znanost Ruđer Bošković (1960.) i Republičke nagrade za životno djelo (1970.), a Hrvatska pošta izdala je 2015. poštansku marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati). (Kutleša i Hameršak, 2015) Umro je 2007. godine u Zagrebu. Brat je sociologa i filozofa Rudija Supeka.

Hrvatska etnologinja Olga Supek rođena je 3. siječnja 1949. u Parizu. Diplomirala je etnologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1973.), a doktorirala kulturnu antropologiju na Michiganskom sveučilištu (1982.). Radila je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (1976. – 1988.) te na Odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1988. – 1991.). Od 1991. do 2008. predavala je kulturnu antropologiju na Teksaškom sveučilištu (SAD), gdje je od 1999. do 2006. bila i ravnateljicom na College of Arts and Sciences Advising Center. Od 2009. predaje na studiju etnologije i kulturne antropologije Sveučilišta u Zadru. Kći je slavnog sociologa i psihologa Rudija Supeka. Majka je Bojane Zupan. Jedna je od zakonitih nasljednica ostavštine Rudija Supeka. Prilikom sređivanja osobnog fonda Rudija Supeka u Hrvatskom državnom arhivu i prilikom izrade obavijesnog pomagala o fondu pomagala je u prepoznavanju osoba na fotografijama iz fonda. 

Rudi Supek (Zagreb, 8. travnja 1913. – Zagreb, 2. siječnja 1993.), hrvatski je sociolog, filozof i psiholog. Od 1933. do 1936. radio je kao student u Centralnoj tehnici Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) kao magaziner i veza s pokrajinskim tehnikama Godine 1936. djeluje u studenskom udruženju „Svjetlost“ (Galić 1990). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937. diplomirao je filozofiju, a do 1938. bio je članom rukovodstva Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Krajem 1939. odlazi u Pariz na specijalizaciju gdje je studirao psihologiju kao stipendist francuske vlade. Tamo je imao partijski zadatak održavanja veze s centrom internacionalnih brigada u Parizu radi pomaganja i organiziranja bjegstva „brigadira“ (članova internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu). Diplomirao je 1940. na Institutu za psihologiju Sveučilišta u Parizu, te je iste godine stekao diplomu instituta National de l'Orientation professionnelle. U Parizu je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio pripadnikom francuskog pokreta otpora i član KP Francuske (od 1939.) i do hapšenja 1942. izdavao je jedan ilegalni list. Nakon hapšenja i više pariških zatvora, u siječnju 1944. je zatočen u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald. Kao predstavnik jugoslavenskih interniraca bio je članom ilegalnog Međunarodnoga logorskog odbora. Buchenwald je bio jedini nacistički logor čiji su se logoraši oslobodili vlastitim snagama prije dolaska saveznika (Bosnar 2011). Nakon oslobođenja, djelovao je kao delegat Crvenog križa na repatrijaciji, organizirao niz repatrijacijskih centara u Njemačkoj, a potom se 1946. vratio u Pariz studirati psihologiju.
Godine 1948., nakon Rezolucije Informbiroa (IB) protiv Jugoslavije, vodstvo KP Francuske tražilo je od Supeka da napada Josipa Broza Tita i KP Jugoslavije, a nakon što je Supek to odbio, napustio je KP Francuske i kao sekretar jugoslavenske iseljeničke organizacije i kao urednik listova Nova Jugoslavija i Bratstvo i jedinstvo vodio je borbu protiv utjecaja Rezolucije IB-a na jugoslavensko iseljeništvo. Godine 1950. vratio se u Jugoslaviju. U Parizu je ipak 1952. na Sorboni doktorirao psihologiju. Radio je na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1951. – 1958.) te na Institutu za društvena istraživanja u Beogradu (1958. – 1961.). Bio je profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1960. do 1979., na kojem je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju. Predavao je i na nizu svjetskih i domaćih sveučilišta i visokih škola, između ostalog i u SAD-u i Saveznoj Republici Njemačkoj. Provedenim sociološkim istraživanjima i rezultatima na polju empirijske i teorijske sociologije Supek se smatra ocem hrvatske, ali i rodonačelnikom jugoslavenske sociologije. Jedan od najznačajnijih živućih sociologa, Jürgen Habermas, nazvao je Supeka "ocem suvremene sociologije".
Autor je preko dvadeset znanstvenih i stručnih knjiga, prvenstveno iz polja sociologije i psihologije, ali i jedne od prvih knjiga iz ekologije u Jugoslaviji - Ova jedina zemlja: idemo li u katastrofu ili Treću revoluciju? (Zagreb: Naprijed, 1973.). Radovi su mu prevedeni na engleski, njemački, talijanski, češki, hebrejski i japanski jezik. U dva navrata bio je predsjednikom Sociološkog društva Hrvatske i Jugoslavenskog udruženja za sociologiju.

Iako je po političkoj orijentaciji bio marksist i komunist, čitavo desetljeće bio i članom KP Francuske, nakon 1948. nikad nije postao članom neke komunističke partije. Iako je 1950. tražio da ga prime u KPJ, njegova je molba odbijena jer je smatran politički nepodobnim kao jedan od preživjelih logoraša zloglasnog nacističkog logora Buchenwald. Naime, preživjeli logoraši su se nakon povratka u Jugoslaviju suočili s time da su postali sumnjivi jer su uopće preživjeli taj strašni logor. Brojnima se imputiralo da su čak surađivali s nacistima pa su trebale proći godine da se preživjele logoraše prestane optuživati za kolaboraciju s nacistima (Bosnar 2011.).
Tijekom rane odrasle dobi zastupao je boljševičku politiku, o čemu svjedoče i pravila koja je tijekom zatočeništva u Buchenwaldu napisao s ciljem usmjeravanja života i djelovanja jugoslavenske ilegalne organizacije otpora u logoru. Međutim, Supekova su poslijeratna iskustva, prvenstveno želja za slobodnijim znanstveno-istraživačkim radom u Jugoslaviji, negativna iskustva s partijskim aparatom tijekom pokušaja učlanjenja u KPJ, šikaniranja i sudski procesi protiv njegovih preživjelih sudrugova logoraša, znatno izmijenila njegova uvjerenja (Intervju s Marijanom Bosnarom, 18. srpnja 2017.). Supekovo disidentstvo i neslaganje s komunističkim režimom izviralo je iz njegova shvaćanja položaja intelektualca u društvu. Poziv sociologa vidio je kao kritičku protutežu vladajućem sustavu moći. Supek se zbog svega toga lišio dogmatizma i idealizma. Po svjetonazoru je ostao komunist, ali je dogmatizam zamijenio uvjerenjem da socijalizam nije moguć bez demokracije, odnosno borbe mišljenja, i odabirom kvalitetnih upravljačkih kadrova, što je često javno isticao. Na taj je način Supekovo neuklapanje u dogmatsko-ideološke okvire komunističke Jugoslavije bilo jedno od glavnih obilježja njegovog javnog djelovanja. O tome svjedoče i sjećanja Supekovog kolege i suradnika, sociologa Ivana Kuvačića (1923. – 2014.), koji je u svojim memoarima zabilježio: „Otvorenim, kritičkim i vrlo odvažnim razmatranjem problema, kojih se drugi nisu imali hrabrosti ni dotaknuti, privlačio je mlade ljude i izazvao napade birokrata i režimlija. No, njega nije bilo lako pokolebati. Nastupao je hrabro, uspravno, bez straha.“ (Kuvačić 2008: 130).

Supekovo kritičko mišljenje i svojevrsno disidentsko djelovanje najviše je došlo do izražaja osnivanjem i uređivanjem dvaju časopisa europskog i svjetskog ugleda, Pogledi (1952. – 1954.) i Praxis (1964. – 1975.), kao i vođenjem Korčulanske ljetne škole (1963. – 1974.), koja je kao simpozij okupljala vodeće svjetske filozofe i sociologe. Kritizirajući, s radikalno lijeve pozicije, neke elemente tadašnjeg socijalističkog sustava njegovo je djelovanje onemogućavano, a časopisi cenzurirani i onemogućavano je njihovo objavljivanje. S druge strane, knjigom Ova jedina zemlja, objavljenom 1973. godine, među prvima je u Jugoslaviji potaknuo pažnju šire javnosti na sve izraženije ekološke probleme suvremene civilizacije. Tom se knjigom odmaknuo od tadašnjeg marksističkog mainstreama, čak i od većine filozofa ljevice kod kojih je prevladavao stav kako je ekološka problematika zapravo buržoaska podvala kojom se otupljuje revolucionarna oštrica radničke klase. Tu je djelovao i kao svojevrsna opozicija samoj struci, odnosno dominantnoj filozofiji. I nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon 1990. bio je kritičan i prema novoj vlasti.

Za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima, između ostalog i počasnim doktoratom švedskog sveučilišta u Uppsali (1976.), francuskim odličjem za postignuća na području znanosti (1984.), te najveće francusko odličje Legije časti (1989.). Hrvatsko sociološko društvo od 2004. dodjeljuje godišnju nagradu za postignuća na području sociologije koja nosi njegovo ime. Kako je među studentima bio omiljen profesor, studenti sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, svake godine organiziraju brucošijadu koja nosi naziv Noć Rudija Supeka. U 2013. znanstvenim skupom "Zanat sociologa: sociološki vidokrug Rudija Supeka. Obilježavanje 100. godišnjice rođenja Rudija Supeka i 50. godišnjice osnivanja Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu" obilježena je stota godišnjica rođenja dr. Rudija Supeka te pedeset godina od osnivanja Odsjeka za sociologiju kojeg je Supek osnovao. Na temelju skupa objavljen je i zbornik radova (Cifirić et. al, 2016). Za svojega života sustavno je skupljao osobnu arhivu koju je više od desetljeća nakon njegove smrti Hrvatskom državnom arhivu darovala njegova unuka Bojana Zupan.

Pavao Tijan rodio se u Senju na Hrvatskom primorju 15. lipnja 1908. godine. Bio je hrvatski politički emigrant, leksikograf, novinar i publicist. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u rodnom Senju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1930. završio je slavističke studije. U početku je radio u Vukovaru kao privatni učitelj obitelji Eltz od 1931. do 1934., da bi se poslije zaposlio kao profesor Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu (1935. - 1944.). Od 1938. godine surađuje s Matom Ujevićem na projektu Hrvatske enciklopedije, kao član središnjeg odbora za njezinu izradu i kao Ujevićev zamjenik i tajnik. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941., počeo je djelovati u Hrvatskom izdavačkom i bibliografskom zavodu (HIBZ). Pojavljivao se u različitim časopisima i listovima kao što su Hrvatska prosvjeta, Obzor, Jutarnji list, jedno je vrijeme bio urednik časopisa Hrvatski jezik i Književni tjednik, te je pisao za kulturnu rubriku Spremnosti. Istraživao je i kulturnu povijest rodnog mu kraja Senja i Hrvatskoga primorja. Kao pročelnik za Visoko školstvo i znanstvene ustanove u Ministarstvu prosvjete u NDH, angažirao se posebno oko osnivanja Medicinskoga fakulteta u Sarajevu 1944.

Nakon 1945. odlazi u emigraciju, prvo u Italiju, da bi se nakon 1947. godine do kraja života nastanio u Španjolskoj. Godine 1949. s grupom hrvatskih katoličkih intelektualca u Madridu pokrenuo je časopis Osoba i duh. Kao sveučilišni profesor predavao je slavistiku u Madridu na Consejo Superior de Investigaciones scientificias. Osim sudjelovanja u emigrantskim časopisima kao što su Studia Croatica i Hrvatska revija, Tijan je bio urednikom hrvatskoga programa na Španjolskom nacionalnom radiju tijekom skoro dvadeset godina (1956. - 1975.) na kojem je s antikomunističkih pozicija izvještavao o društvenim, političkim i kulturnim kretanjima u Hrvatskoj pod jugoslavenskim socijalizmom. Isto tako, u Španjolskoj kao tehnički urednik sudjeluje na projektu izrade enciklopedije španjolske kulturne povijesti pod nazivom Enciclopedia de la cultura española (1963. - 1968.). Iznimno mnogo se bavio prevodilačkim radom, tako da je prevodio mnoge rasprave i djela iz hrvatske kulture i književnosti na španjolski jezik. Tijan je umro u Madridu 2. srpnja 1997. godine.

Dinko Tomašić bio je hrvatsko-američki sociolog koji se rodio 23. travnja 1902. godine u mjestu Smokvica na otoku Korčuli. Klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, a Pravni fakultet završio je 1926. u Zagrebu. Kao statističar zapošljava se na Institutu za narodno zdravlje u Beogradu. Boravio je na studijskim usavršavanjima iz sociologije u Parizu na sveučilištu u Sorbonni i u Americi na Sveučilištu Berkeley od 1932. do 1934. gdje se upoznao s američkom sociologijom. (Kadić, 1975) U mladim danima 1920-ih godina surađivao je s pokretom jugoslavenskih nacionalista ORJUNA. Nakon povratka u Hrvatsku sredinom 1930-ih godina priključuje se lijevoj struji unutar HSS-a zbog čega je bio napadan i prozivan od hrvatskih nacionalista. Tako su 1937. godine studenti hrvatski nacionalisti bojkotirali njegova predavanja na Pravnom fakultetu gdje je bio nositelj Katedre za sociologiju i statistiku od 1935. godine, optužujući ga za jugoslavenski nacionalizam koji svojim sociološkim teorijama želi razbiti integralno jedinstvo hrvatskoga naroda. (Kljaić, 2017: 98-99)

U ovoj domovinskoj fazi posvećuje se sociologiji hrvatskoga naroda što je izrazio u dvjema raspravama tih godina: Društveni razvitak Hrvata iz 1937. i Politički razvitak Hrvata iz 1938. U njima razlaže dualizam hrvatske kulture koju je razdijelio između plemenske i zadružne kulture, a iste postavke primjenjuje i u opisu kasnije komunističke revolucije u Jugoslaviji za koju je tvrdio da je bila izraz pobjede nositelja plemenskoga tipa kulture koji je naginjao po svojim političkim tradicijama prihvaćanju jake vlasti i osobne diktature. Tomašić je nastojao osporiti antropološke radove srpskoga geografa Jovana Cvijića koji je u svojim radovima glorificirao dinarsku kulturu, smatrajući je najboljim izrazom srpskoga nacionalnog duha. Osim što je Tomašić kritizirao njezino poistovjećivanje sa srpstvom, isto je tako upozoravao javnost da ratnička i herojska dinarska kultura ima i drugu negativnu stranu svoga mentaliteta, kao što su sklonost nasilju i pljački te težnji da se bogatstvo stekne bez napornoga rada. (Rihtmann-Auguštin, 1993: 970)

Pred izbijanje rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji, 1940. godine odlazi u SAD na poziv sveučilišta u St. Louisu. Kratko vrijeme 1942. boravi na Lawrence Collegeu u Wisconsinu, da bi se od 1943. do umirovljenja 1972. konačno skrasio u zvanju profesora sociologije na Sveučilištu Indiana. U ratu se držao hrvatske grupacije okupljene oko HSS-a u emigrantskoj vladi, tako da je neko vrijeme bio i savjetnik Ivanu Šubašiću koji je kasnije s Titom pregovarao u ime jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu 1944. godine. Nakon rata, kao protivnik novoga socijalističkog poretka u zemlji i zagovaratelj njezine demokratizacije i konfederalizacije, ostaje živjeti u SAD-u, gdje postaje savjetnikom Državnoga tajništva SAD-a za jugoslavenska pitanja. Tomašić je zagovarao konfederalizaciju jugoslavenske države na liniji stare vjerske katoličko-pravoslavne podjele čime bi jednu konfederalnu jedinicu predvodili Hrvatska i Slovenija, a drugu Srbija i Makedonija. (Tomašić, 1993: 938) Za vrijeme svoga emigrantskoga života u SAD-u odmiče se od političkoga rada, ali i dalje održava suradnju s jednim od najistaknutijih vođa Hrvatske seljačke stranke u emigraciji Jurajem Krnjevićem.

U naredna dva desetljeća do kraja 1950-ih godina pokretač je niza istraživanja na svom domicilnom Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, koja su se bavila komunističkim društvima s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Jugoslaviju. Na osnovi toga nastale su sljedeće studije na engleskom jeziku: Personality and Culture in Eastern European Politics, 1948. (Ličnost i kultura u istočnoeuropskoj politici); The Impact of Russian Culture on Soviet Communism, 1953. (Utjecaj ruske kulture na sovjetski komunizam); National Communism and Soviet Strategy, 1957. (Nacionalni komunizam i sovjetska strategija). Tomašićeva knjiga o utjecaju ruske kulture na sovjetski komunizam izazvala je polemike i kritike od strane ruske emigracije u Americi. Godine 1958. Tomašić je otišao u Europu, u München, gdje je radio za Radio Free Europe i paralelno nastavio proučavati istočnoeuropske komunističke sustave. Prema kraju 1960-ih godina i pred svoju smrt, Tomašić se počeo zaokupljati kineskim komunizmom i ličnošću Mao Ce-Tunga. Međutim, knjiga o toj temi, iako ju je najavljivao, nikada nije objavljena, a njezin rukopis se ne nalazi u zbirci na Institutu Hoover. Tomašić je napisao veći broj članaka, najviše u specijaliziranom The Slavic Review od američkih časopisa, ali je objavljivao i u časopisima hrvatske političke emigracije kao što su Journal of Croatian Studies, Studia Croatica, Hrvatska revija. (Kadić, 1975)

Iako je Tomašić prvi uveo sociologiju kao učenje o društvenim pojavama u međuratnu hrvatsku znanost, bio je zabranjen autor za vrijeme komunističkoga režima u kojem je u društvenim znanostima arbitrirao isključivo marksistički obrazac. Prvi je znanstvenik iz područja društvenih znanosti koji je počeo promišljati s kulturno-antropoloških i socijalno-antropoloških gledišta. Cenzuriran je kao nositelj ideja i mišljenja „hrvatske buržoazije“, budući da se kritički odnosio prema Titovoj osobnoj diktaturi i novim revolucionarnim društvenim promjenama koje su nastupile nakon ratne pobjede partizansko-komunističkoga pokreta. (Rihtman-Auguštin, 1993: 969) Umro je 7. kolovoza 1975. u Bloomingtonu u državi Indiani, u 73. godini života.