COURAGE

povezivanje zbirki

Anton Vovk bio je slovenski svećenik, ljubljanski (nad)biskup. Rođen je u istoj kući kao i slavni slovenski pjesnik France Prešeren (1800. – 1849.), budući da su bili rodbinski povezani preko Vovkove bake. Pohađao je gimnaziju u Kranju i ušao u sjemenište u Šentvidu. Posvećen je za svećenika 1923. Služio je kao kapelan u Metliki i Tržiču. Postao je župnikom Tržiča. Kanonikom je imenovan 1940. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata predsjedao je odborom čija je zadaća bila pomagati svećenicima protjeranima iz njemačke okupacijske zone Slovenije u Ljubljansku pokrajinu. Rektorom sjemeništa imenovan je 1944. godine.

U lipnju 1945. postao je vikarom Ljubljanske biskupije jer je biskup Gregorij Rožman pobjegao iz zemlje pred komunističkim režimom. Za ljubljanskog pomoćnog biskupa posvećen je 1. prosinca 1946. Na željezničkom kolodvoru u Novom Mestu komunistički aktivisti polili su ga benzinom i zapalili. Papa Ivan XXIII. uzdigao je Ljubljansku biskupiju na čast nadbiskupije 22. prosinca 1961. Anton Vovk je umro 7. srpnja 1963. Vovkova primarna briga i posao bila je voditi Ljubljansku (nad)biskupiju u svojstvu biskupa. On je tvorac, odnosno primatelj znatnoga dijela gradiva Zbirke Antuna Vovka. 

Očuvanje skupljenog gradiva smatrao je do to mjere važnim da je tajio postojanje vlastitoga tajnog dnevnika čak i najbližim suradnicima. Režim je njegovu djelatnost doživljavao neprijateljskom pa je pripremio i napad na njega polijevanjem benzinom i spaljivanjem. Sam Vovk nije javno izazivao režim, osim što je javno iznosio kršćansko učenje. Svrha prikupljanja materijala je bila očuvanje uspomena za opomenu budućim naraštajima.   

Šimun Šito Ćorić hrvatski je teolog, književnik i psiholog te svećenik franjevačkog reda. Rođen je 1949. u Paoči kraj Međugorja (BiH). U Sarajevu je diplomirao filozofiju 1973., a teologiju u Luzernu 1975. godine. Obrazovanje je nastavio u SAD-u gdje je 1982. magistrirao psihologiju u New Yorku na Sveučilištu Columbia, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1988. doktorirao je kliničku psihologiju.
Pojedine njegove knjige i tekstovi prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i druge jezike. Sveučilišni je nastavnik psihologije na sveučilištima u Mostaru (Pedagoški fakultet), Zagrebu (Filozofski fakultet) i Osijeku (Filozofski fakultet), a predavao je osam godina i na Sveučilištu u Zadru. Od 1994. do 2005. obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK), najveće hrvatske međunarodne organizacije. Živi u Švicarskoj gdje djeluje kao nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. Pod pseudonimom Boris Katich 1983. objavio je knjigu So Speak Croatian Dissidents kojom je nastojao upozoriti svjetsku javnost na nezavidan položaj Hrvatske u Jugoslaviji, pogotovo na loš položaj hrvatskih disidenata i opozicionara koji su progonjeni i zatvarani u Jugoslaviji.

Nikola Čolak rođen je u Janjevu, danas Republika Kosovo 14. travnja 1914. godine. Bio je hrvatski povjesničar, klasični filolog, filozof, arhivist i publicist. Osnovno školu je pohađao u rodnom mjestu, a gimnaziju u Prizrenu i Travniku. Diplomirao je filozofiju 1938. u Gallarateu kraj Milana, a 1943. i talijanski i francuski jezik u Zagrebu, gdje je i apsolvirao povijest i klasičnu filologiju. Presudom komunističkog suda u Zagrebu 1945. osuđen je na tri godine prisilnog rada. Zapošljava se nakon izlaska iz zatvora u tvornicama, a nakon toga kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama u Ivanić-Gradu, Glini i Novom Marofu.

U Historijskom arhivu u Zadru radio je u razdoblju (1954.-1960.). Odakle kao znanstveni suradnik prelazi u Institut za društvene nauke JAZU u Zadru (1960.-1965.) i Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu (1965-66). U ljeto 1966. sudjeluje s Mihajlom Mihajlovim i skupinom intelektualaca u pokretanju časopisa Slobodni glas u Zadru. Prvim listom koji ne bi bio pod partijskom kontrolom. Zbog čega iste godine biva otpušten iz Instituta, te odlazi u emigraciju u Padovu. U emigraciji predaje povijest i filozofiju u Padovi i surađuje s ekonomskim fakultetima u Veroni i Italiji. Uključuje se i u rad hrvatske političke emigracije, posebno surađujući s krugom oko Branka Jelića i njegovim Hrvatskim narodnim odborom u Njemačkoj. Godine 1973. neuspješno je pokušao s nekolicinom istomišljenika obnoviti rad Hrvatske stranke prava u emigraciji. Od 1987. bio je i pomoćnik predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta Srećka Pšeničnika. Uređivao je i dva politička emigrantska časopisa, Hrvatsko pravo i Hrvatska domovina. Pisao je za emigrantske časopise Hrvatska država, Hrvatska revija i Nezavisna Država Hrvatska. Kao i za talijanske novine i časopise u kojima se doticao hrvatskih i jugoslavenskih tema iz razdoblja komunizma od kojih se ističe prije svega Il resto del Carlino, Culture e politica, Il Messagero, Reggio oggi, Energie nuove. U Padovi je osnovao Centro di studi storici Croati kao ustanovu za proučavanje hrvatske povijesti.

Od knjiga je najprije 1977. objavio Iza bodljikave žice: svjedočanstvo o životu Hrvatske pod srbokomunističkom Jugoslavijom, a nakon toga 1979. mu je izašla knjiga na talijanskom jeziku pod naslovom Jugoslavia comunista fra il disenso del' intellighenzia e il diritto di Stato della Croazia. Godine 1988. pojavila se njegova knjiga u kojoj su uvršteni njegovi eseji i članci napisani za vrijeme emigrantskog razdoblja Hrvatska iznad svega: odsjevi prošlosti, perspektive budućnosti. Godinu kasnije 1989. dao je tiskati i djelo Akcija Deseti travanj u svjetlu krunskog svjedočanstva Ivana Prusca i dokumentacije. Umro je u Padovi, Republika Italija dana 23. kolovoza 1996. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Velid Đekić je rođen 1960. godine. Od 1970. godine živi u Rijeci gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Magistrirao je filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvom se počeo baviti u omladinskoj emisiji Radija Rijeka Bura, a potom je postao članom uredništva omladinskoga lista Val koji je izdavao Savez socijalističke omladine Hrvatske. Surađivao je i s omladinskim listom Polet iz Zagreba. Od 1986. godine do 2016. godine bio je zaposlen u INI (Industrija nafte), odnosno njezinom Centru za informiranje riječke rafinerije nafte.

Koautor je i glavni urednik prijavne knjige Rijeka europska prijestolnica kulture 2020. koja je omogućila Rijeci da postane europska prijestolnica kulture. Član je Upravnog odbora riječke Udruge za proučavanje i promicanje industrijske baštine „Pro Torpedo“ te sudjeluje u radu riječkih međunarodnih konferencija posvećenih industrijskoj baštini.

Bio je višegodišnji hrvatski izbornik Bijenala mladih umjetnika Europe i Mediterana, višegodišnji član žirija i Nadzornog odbora riječke književne nagrade Drago Gervais te predsjednik Kulturnoga vijeća za knjigu i izdavaštvo Grada Rijeke.

Iako je bio dio omladinske kontrakulture, ne smatra da je bio dio kulturne opozicije u vrijeme socijalizma.